I, q. 46, a. 2
Je li to da su počela članak vjere
Prigovor 1. Čini se da to da je svijet počeo nije članak vjere, nego dokaziv zaključak. Sve naime što je načinjeno ima početak svojega trajanja. Ali dokazno se može dokazati da je Bog djelatni uzrok svijeta, a to su također vjerojatniji filozofi postavili. Dakle, dokazno se može dokazati da je svijet počeo.
Prigovor 2. Nadalje, ako je nužno reći da je svijet načinjen od Boga, ili je dakle iz ničega, ili iz nečega. Ali ne iz nečega, jer bi tako tvar svijeta prethodila svijetu; protiv čega polaze razlozi Aristotela koji postavlja nebo nerođenim. Treba dakle reći da je svijet načinjen iz ničega. I tako ima bitak nakon nebitka. Dakle, treba da je počeo postojati.
Prigovor 3. Nadalje, sve što djeluje po razumu, djeluje od nekoga počela, kako je očito u svim umjetnicima. Ali Bog je djelatnik po razumu. Dakle, djeluje od nekoga počela: svijet dakle, koji je njegov učinak, nije postojao uvijek.
Prigovor 4. Nadalje, očito se bjelodani da su neka umijeća i nastanjivanja krajeva počeli od određenih vremenâ. Ali to ne bi bilo da je svijet uvijek postojao. Očito je dakle da svijet nije uvijek postojao.
Prigovor 5. Nadalje, sigurno je da se ništa ne može izjednačiti s Bogom. Ali da je svijet uvijek postojao, izjednačio bi se s Bogom u trajanju. Dakle, sigurno je da svijet nije uvijek postojao.
Prigovor 6. Nadalje, ako je svijet uvijek postojao, beskonačni su dani prethodili ovomu danu. Ali beskonačno nije moguće prijeći. Dakle, nikada se ne bi dospjelo do ovoga dana, što je očito neistinito.
Prigovor 7. Nadalje, ako je svijet bio vječan, i rađanje je bilo odvijeka. Dakle, jedan je čovjek rođen od drugoga u beskonačnost. No otac je djelatni uzrok sina, kako se kaže u II. Physic. Dakle, u djelatnim uzrocima ide se u beskonačnost, što se opovrgava u II. Metaphys.
Prigovor 8. Nadalje, ako su svijet i rađanje uvijek postojali, beskonačni su ljudi prethodili. Ali duša je čovjekova besmrtna. Dakle, beskonačne ljudske duše bile bi sada u činu, što je nemoguće. Dakle, po nužnosti se može znati da je svijet počeo; i ne drži se samo vjerom.
Naprotiv, članci se vjere ne mogu dokazno dokazati, „jer vjera je o onome što se ne vidi“, kako se kaže u Heb 11. Ali to da je Bog stvoritelj svijeta, tako da je svijet počeo postojati, jest članak vjere, kažemo naime: Vjerujem u jednoga Boga i ostalo. I opet, Grgur kaže, u I. homiliji o Ezekielu, da je Mojsije prorokovao o prošlome, govoreći: U početku stvori Bog nebo i zemlju; u čemu se predaje novost svijeta. Dakle, novost svijeta ima se samo po objavi. I zato se ne može dokazati dokazno.
Odgovaram: to da svijet nije uvijek postojao drži se samo vjerom, i ne može se dokazno dokazati, kao što je i gore o otajstvu Trojstva rečeno. A tomu je razlog što novost svijeta ne može primiti dokaz sa strane samoga svijeta. Počelo je naime dokaza štostvo. Svaka pak stvar, prema pojmu svoje vrste, apstrahira od ovdje i sada, zbog čega se kaže da su općenitosti posvuda i uvijek. Stoga se ne može dokazati da čovjek, ili nebo, ili kamen nije postojao uvijek. Slično također ni sa strane djelatnoga uzroka, koji djeluje po volji. Volja se naime Božja ne može istražiti razumom osim glede onoga što je apsolutno nužno da Bog hoće, a takvo nije ono što hoće glede stvorenjâ, kako je rečeno. Može se pak božanska volja čovjeku očitovati po objavi, na koju se vjera oslanja. Stoga je to da je svijet počeo vjerovano, ali ne dokazivo ili spoznatljivo. I to je korisno razmotriti da ne bi tko, drsko nastojeći dokazati ono što je od vjere, navodio nenužne razloge koji pružaju građu za ismijavanje nevjernicima, koji bi smatrali da mi zbog takvih razloga vjerujemo ono što je od vjere.
Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Augustin, u XI. De civ. Dei, filozofa koji su postavljali vječnost svijeta bilo je dvostruko mišljenje. Neki su naime postavili da supstancija svijeta nije od Boga. I njihov je nepodnošljiva zabluda; i zato se po nužnosti pobija. Neki su pak tako postavili vječan svijet da su ipak rekli da je svijet načinjen od Boga. „Ne žele naime da svijet ima početak vremena, nego svojega stvaranja, tako da na neki jedva shvatljiv način uvijek bude načinjen. Kako pak to shvaćaju, pronašli su“, kako isti kaže u X. De civ. Dei. „Kao što bi naime, kažu, ako bi noga od vječnosti uvijek bila u prahu, uvijek bio ispod otisak, za koji nitko ne bi sumnjao da ga je načinio onaj koji gazi; tako je i svijet uvijek postojao, dok je uvijek postojao onaj koji ga je načinio“. I radi shvaćanja ovoga, valja razmotriti da djelatni uzrok koji djeluje po gibanju po nužnosti vremenom prethodi svojemu učinku, jer učinak nije doli u svršetku djelovanja, a svaki djelatnik mora biti počelo djelovanja. Ali ako je djelovanje trenutačno, a ne sukcesivno, nije nužno da onaj koji čini bude raniji od načinjenoga trajanjem; kao što je bjelodano u osvjetljenju. Stoga kažu da ne slijedi po nužnosti, ako je Bog djelatni uzrok svijeta, da bude raniji od svijeta trajanjem, jer stvaranje, kojim je proizveo svijet, nije sukcesivna promjena, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: oni koji bi postavljali vječan svijet, rekli bi da je svijet načinjen od Boga iz ničega, ne zato što bi bio načinjen nakon ničega, prema onome kako mi shvaćamo po imenu stvaranja; nego zato što nije načinjen iz nečega. I tako također neki od njih ne odbacuju ime stvaranja, kako je bjelodano po Aviceni u njegovoj Metafizici.
Odgovor na 3. prigovor: to je Anaksagorin razlog, koji se postavlja u III. Physic. Ali ne zaključuje po nužnosti osim o razumu koji vijećajući istražuje što valja činiti, što je slično gibanju. Takav je naime ljudski razum, ali ne božanski, kako je gore bjelodano.
Odgovor na 4. prigovor: oni koji postavljaju vječnost svijeta postavljaju da se neki kraj beskonačno puta promijenio iz nenastanjiva u nastanjiv, i obrnuto. I slično postavljaju da su umijeća, zbog različitih propadanja i slučajeva, beskonačno puta bila iznađena i ponovno propala. Stoga Aristotel kaže, u knjizi Meteor., da je smiješno iz takvih pojedinačnih promjena preuzeti mišljenje o novosti čitavoga svijeta.
Odgovor na 5. prigovor: premda bi svijet uvijek postojao, ne bi se ipak izjednačio s Bogom u vječnosti, kako kaže Boetije, na kraju De consolat., jer božanski bitak jest bitak sveukupno istodoban, bez sukcesije; no nije tako sa svijetom.
Odgovor na 6. prigovor: prijelaz se uvijek shvaća od točke do točke. Koji god se pak prošli dan označi, od onoga do ovoga konačni su dani, koji će se moći prijeći. Prigovor pak polazi kao da bi, ako se postave krajnosti, posredna bila beskonačna.
Odgovor na 7. prigovor: u djelatnim uzrocima nemoguće je ići u beskonačnost po sebi; kao na primjer kad bi se uzroci koji se po sebi zahtijevaju za neki učinak umnožavali u beskonačnost; kao kad bi se kamen pokretao štapom, a štap rukom, i to u beskonačnost. Ali ići u beskonačnost po akcidentu u djelatnim uzrocima ne smatra se nemogućim; kao na primjer kad svi uzroci koji se u beskonačnost umnažaju ne bi držali red doli jednoga uzroka, nego bi njihovo umnažanje bilo po akcidentu; kao što kovač radi mnogim čekićima po akcidentu, jer se jedan za drugim lomi. Akcidentalno je dakle ovomu čekiću to što djeluje nakon djelovanja drugoga čekića. I slično je akcidentalno ovomu čovjeku, ukoliko rađa, to što je rođen od drugoga, rađa naime ukoliko je čovjek, a ne ukoliko je sin drugoga čovjeka; svi naime ljudi koji rađaju imaju jedan stupanj u djelatnim uzrocima, naime stupanj pojedinačnoga roditelja. Stoga nije nemoguće da se čovjek rađa od čovjeka u beskonačnost. Bilo bi pak nemoguće kad bi rađanje ovoga čovjeka ovisilo o ovome čovjeku, i o elementarnome tijelu, i o suncu, i tako u beskonačnost.
Odgovor na 8. prigovor: tomu razlogu oni koji postavljaju vječnost svijeta izmiču na više načina: neki naime ne smatraju nemogućim da beskonačne duše budu u činu; kako je bjelodano u Gazalijevoj Metafizici, koji kaže da je to beskonačno po akcidentu. Ali to je gore opovrgnuto. Neki pak kažu da duša propada s tijelom. Neki pak da od svih duša preostaje samo jedna. Drugi pak, kako Augustin kaže, postaviše zbog toga kruženje dušâ; da se naime duše odijeljene od tijelâ, nakon određenih tijekova vremenâ, ponovno vrate u tijela. O čemu svemu valja raspraviti u onome što slijedi. Valja ipak razmotriti da je taj razlog partikularan. Stoga bi netko mogao reći da je svijet bio vječan, ili barem neko stvorenje, kao anđeo; ali ne čovjek. Mi pak namjeravamo univerzalno: je li neko stvorenje bilo odvijeka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.