Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 46, a. 1

Jesu li stvorenja uvijek postojala

Prigovor 1. Čini se da cjelina stvorenjâ, koja se naziva imenom svijeta, nije počela, nego da je bila odvijeka. Sve naime što je počelo postojati, prije nego što je postojalo, bilo je moguće da postoji; inače bi bilo nemoguće da nastane. Ako je dakle svijet počeo postojati, prije nego što je počeo, bilo je moguće da postoji. Ali ono što je moguće da postoji jest tvar, koja je u mogućnosti za bitak, koji je po obliku, i za nebitak, koji je po lišenosti. Ako je dakle svijet počeo postojati, prije svijeta bila je tvar. No ne može postojati tvar bez oblika, a tvar svijeta s oblikom jest svijet. Bio je dakle svijet prije nego što je počeo postojati, što je nemoguće.

Prigovor 2. Nadalje, ništa što ima moć da bude uvijek, nije nekada da jest a nekada da nije, jer do kuda se proteže moć neke stvari, dotle ona i postoji. Ali sve nepropadljivo ima moć da bude uvijek, naime nema moć za određeno vrijeme trajanja. Nijedno dakle nepropadljivo nije nekada da jest a nekada da nije. No sve što počinje postojati, nekada jest a nekada nije. Nijedno dakle nepropadljivo ne počinje postojati. Ali mnoga su u svijetu nepropadljiva, kao nebeska tijela i sve razumske supstancije. Dakle, svijet nije počeo postojati.

Prigovor 3. Nadalje, ništa nerođeno nije počelo postojati. No Filozof dokazuje u I. Physic. da je tvar nerođena; i u I. De caelo et mundo da je nebo nerođeno. Nije dakle cjelina stvarî počela postojati.

Prigovor 4. Nadalje, praznina jest gdje nema tijela, ali je moguće da bude. Ali ako je svijet počeo postojati, gdje je sada tijelo svijeta, prije nije bilo nikakvo tijelo, a ipak je moglo ondje biti; inače sada ondje ne bi bilo. Dakle, prije svijeta bila je praznina, što je nemoguće.

Prigovor 5. Nadalje, ništa iznova ne počinje kretati se osim po tome što se pokretač ili pokretano odnosi drukčije sada negoli prije. No ono što se odnosi drukčije sada negoli prije, kreće se. Dakle, prije svakoga gibanja koje iznova počinje bilo je neko gibanje. Gibanje je dakle uvijek postojalo. Dakle i pokretano, jer gibanje nije doli u pokretanome.

Prigovor 6. Nadalje, svaki pokretač ili je naravan, ili je dragovoljan. Ali nijedan ne počinje kretati osim po nekome prethodno postojećemu gibanju. Narav naime uvijek na isti način djeluje. Stoga, ako ne prethodi neka promjena ili u naravi pokretača ili u pokretanome, neće od naravnoga pokretača početi postojati gibanje koje nije postojalo prije. Volja pak bez svoje promjene odgađa učiniti ono što namjerava, ali to nije doli po nekoj promjeni koju zamišlja, barem sa strane samoga vremena. Kao što onaj koji hoće načiniti kuću sutra, a ne danas, iščekuje nešto što će biti sutra a danas nije; i barem iščekuje da današnji dan prođe, a sutrašnji dođe; što ne biva bez promjene, jer vrijeme je broj gibanja. Preostaje dakle da je prije svakoga gibanja koje iznova počinje bilo drugo gibanje. I tako isto što i prije.

Prigovor 7. Nadalje, što god je uvijek u početku i uvijek u svršetku, ne može ni početi ni prestati, jer ono što počinje nije u svojemu svršetku; a ono što prestaje nije u svojemu početku. Ali vrijeme je uvijek u svojemu početku i svršetku, jer ništa od vremena ne postoji doli „sada“, što je svršetak prošloga i početak budućega. Dakle, vrijeme ne može ni početi ni prestati. I dosljedno tome ni gibanje, kojega je vrijeme broj.

Prigovor 8. Nadalje, Bog je ili raniji od svijeta samo naravlju, ili trajanjem. Ako samo naravlju, dakle, budući da je Bog odvijeka, i svijet je odvijeka. Ako je pak raniji trajanjem; a prije i poslije u trajanju uspostavljaju vrijeme, dakle prije svijeta bilo je vrijeme; što je nemoguće.

Prigovor 9. Nadalje, ako se postavi dostatan uzrok, postavlja se učinak, naime uzrok koji učinak ne slijedi jest nesavršen uzrok, koji treba drugo radi toga da učinak slijedi. Ali Bog je dostatan uzrok svijeta; i svršni, po razlogu svoje dobrote; i uzorni, po razlogu svoje mudrosti; i djelatni, po razlogu svoje moći; kako je očito iz prethodnoga. Budući dakle da Bog postoji odvijeka, i svijet je bio odvijeka.

Prigovor 10. Nadalje, čije je djelovanje vječno, i učinak je vječan. Ali djelovanje je Božje njegova supstancija, koja je vječna. Dakle i svijet je vječan.

Naprotiv, kaže se u Iv 17: „proslavi ti mene, Oče, kod sebe samoga slavom koju imadoh prije nego što postade svijet“; i u Izr 8: „Gospodin me posjedovao u početku svojih putova, prije nego što je išta načinio od početka“.

Odgovaram: ništa osim Boga nije bilo odvijeka. I to postaviti nije nemoguće. Pokazano je naime gore da je volja Božja uzrok stvarî. Tako je dakle nužno da neka bića postoje, kako je nužno da Bog hoće ta bića, budući da nužnost učinka ovisi o nužnosti uzroka, kako se kaže u V. Metaphys. Pokazano je pak gore da, govoreći apsolutno, nije nužno da Bog hoće išta osim samoga sebe. Nije dakle nužno da Bog hoće da svijet bude uvijek. Nego utoliko svijet postoji ukoliko Bog hoće da on postoji, budući da bitak svijeta ovisi o volji Božjoj kao o svojemu uzroku. Nije dakle nužno da svijet bude uvijek. Stoga se ne može ni dokazno dokazati. Niti su razlozi koje za to navodi Aristotel dokazni jednostavno, nego pod određenim vidom, naime radi proturječja razlozima drevnih mislilaca, koji su postavljali da svijet počinje prema nekim načinima uistinu nemogućima. I to se očituje iz troga. Prvo doduše jer kako u VIII. Physic. tako i u I. De caelo prethodno izlaže neka mišljenja, kao Anaksagore, Empedokla i Platona, protiv kojih navodi proturječne razloge. Drugo, jer gdje god o toj tvari govori, navodi svjedočanstva drevnih, što ne pripada onomu koji dokazuje, nego onomu koji vjerojatno uvjerava. Treće, jer izričito kaže u I. knjizi Topic. da su neki problemi dijalektički, o kojima nemamo dokaznih razloga, kao je li svijet vječan.

Odgovor na 1. prigovor: prije nego što je svijet postojao, bilo je moguće da svijet postoji, ne doduše prema trpnoj mogućnosti, koja je tvar; nego prema djelatnoj moći Božjoj. I također prema tome kako se za nešto kaže da je apsolutno moguće, ne prema nekoj mogućnosti, nego iz samoga odnosa pojmova koji se međusobno ne protive; prema čemu se moguće opire nemogućemu, kako je bjelodano po Filozofu, u V. Metaphys.

Odgovor na 2. prigovor: ono što ima moć da bude uvijek, od kada ima tu moć, nije nekada da jest a nekada da nije, ali prije nego što je imalo tu moć, nije postojalo. Stoga taj razlog, koji postavlja Aristotel u I. De caelo, ne zaključuje jednostavno da nepropadljive stvari nisu počele postojati, nego da nisu počele postojati po naravnome načinu, kojim nastajuća i propadljiva bića počinju postojati.

Odgovor na 3. prigovor: Aristotel, u I. Physic., dokazuje da je tvar nerođena po tome što nema subjekt iz kojega bi postojala. U I. pak De caelo et mundo dokazuje da je nebo nerođeno jer nema suprotno iz kojega bi nastajalo. Stoga je očito da se obama dokazima ne zaključuje doli da tvar i nebo nisu počeli rađanjem, kako su neki postavljali, ponajvećma o nebu. Mi pak kažemo da su tvar i nebo privedeni u bitak stvaranjem, kako je očito iz rečenoga.

Odgovor na 4. prigovor: za pojam praznine nije dostatno ono u čemu nema ničega, nego se zahtijeva da bude prostor sposoban primiti tijelo u kojemu nema tijela, kako je bjelodano po Aristotelu, u IV. Physic. Mi pak kažemo da prije svijeta nije bilo mjesta ili prostora.

Odgovor na 5. prigovor: prvi pokretač uvijek se odnosio na isti način; prvo pak pokretano nije se uvijek odnosilo na isti način, jer je počelo postojati kada prije nije postojalo. Ali to nije bilo po promjeni, nego po stvaranju, koje nije promjena, kako je gore rečeno. Stoga je očito da taj razlog, koji Aristotel postavlja u VIII. Physic., polazi protiv onih koji su postavljali vječna pokretana bića, ali ne vječno gibanje; kako je očito iz mišljenjâ Anaksagore i Empedokla. Mi pak postavljamo da je, od kada su pokretana bića počela, uvijek bilo gibanja.

Odgovor na 6. prigovor: prvi djelatnik jest dragovoljan djelatnik. I premda je imao vječnu volju za proizvođenje nekoga učinka, nije ipak proizveo vječan učinak. Niti je nužno da se pretpostavi neka promjena, pa ni zbog zamišljanja vremena. Drukčije naime valja shvatiti o posebnome djelatniku, koji nešto pretpostavlja i uzrokuje drugo, a drukčije o sveopćemu djelatniku, koji proizvodi cjelinu. Kao što posebni djelatnik proizvodi oblik i pretpostavlja tvar, stoga mora uvesti oblik prema razmjeru s dužnom tvari. Stoga se razložno u njemu razmatra da uvodi oblik u takvu tvar a ne u drugu, iz razlike tvari prema tvari. Ali to se ne razmatra razložno u Bogu, koji istodobno proizvodi oblik i tvar, nego se u njemu razmatra razložno da on sam proizvodi tvar prikladnu obliku i cilju. Posebni pak djelatnik pretpostavlja vrijeme, kao i tvar. Stoga se razložno u njemu razmatra da djeluje u kasnijemu vremenu a ne u ranijemu, prema zamišljanju slijeda vremena nakon vremena. Ali u sveopćemu djelatniku, koji proizvodi stvar i vrijeme, ne valja razmatrati da djeluje sada a ne prije, prema zamišljanju vremena nakon vremena, kao da se vrijeme pretpostavlja njegovu djelovanju, nego valja u njemu razmatrati da je svojemu učinku dao vrijeme koliko je htio, i prema tome kako je bilo prikladno za pokazivanje njegove moći. Očitije naime svijet vodi u spoznaju božanske stvaralačke moći ako svijet nije uvijek postojao, negoli da je uvijek postojao; za sve naime što nije uvijek postojalo očito je da ima uzrok; ali nije tako očito o onome što je uvijek postojalo.

Odgovor na 7. prigovor: kako se kaže u IV. Physic., prije i poslije nalazi se u vremenu prema tome kako se prije i poslije nalazi u gibanju. Stoga početak i svršetak valja uzeti u vremenu kao i u gibanju. Ako se pak pretpostavi vječnost gibanja, nužno je da svaki trenutak uzet u gibanju bude početak i svršetak gibanja, što nije nužno ako gibanje počinje. A isti je razlog i glede „sada“ u vremenu. I tako je očito da onaj razlog trenutka „sada“, da je uvijek početak i svršetak vremena, pretpostavlja vječnost vremena i gibanja. Stoga Aristotel taj razlog navodi, u VIII. Physic., protiv onih koji su postavljali vječnost vremena, ali su nijekali vječnost gibanja.

Odgovor na 8. prigovor: Bog je raniji od svijeta trajanjem. Ali riječ „prije“ ne označuje prvenstvo vremena, nego vječnosti. Ili valja reći da označuje vječnost zamišljenoga vremena, a ne stvarno postojećega. Kao što, kada se kaže: iznad neba nema ničega, riječ „iznad“ označuje samo zamišljeno mjesto, prema tome što je moguće zamisliti da se dimenzijama nebeskoga tijela nadodaju druge dimenzije.

Odgovor na 9. prigovor: kao što učinak slijedi iz naravno djelatnoga uzroka prema načinu njegova oblika, tako slijedi iz djelatnika po volji prema obliku koji je on unaprijed zamislio i odredio, kako je očito iz prethodnoga. Premda je dakle Bog odvijeka bio dostatan uzrok svijeta, ne mora se ipak postaviti da je svijet od njega proizveden osim prema onome kako je u predodređenju njegove volje; da naime ima bitak nakon nebitka, kako bi očitije objavio svojega začetnika.

Odgovor na 10. prigovor: ako se postavi djelovanje, slijedi učinak prema zahtjevu oblika koji je počelo djelovanja. U djelatnicima pak po volji ono što je zamišljeno i predodređeno uzima se kao oblik koji je počelo djelovanja. Iz vječnoga dakle djelovanja Božjega ne slijedi vječan učinak, nego onakav kakav je Bog htio, da naime ima bitak nakon nebitka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.