Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 44, a. 1

Je li Bog djelatni uzrok svih bića

Prigovor 1. Čini se da nije nužno da svako biće bude stvoreno od Boga. Ništa naime ne priječi da se nađe stvar bez onoga što ne pripada pojmu stvari, kao čovjek bez bjeline. Ali odnos uzrokovanoga prema uzroku ne čini se da pripada pojmu bićâ, jer se bez njega neka bića mogu shvatiti. Dakle, bez njega mogu postojati. Dakle, ništa ne priječi da postoje neka bića koja nisu stvorena od Boga.

Prigovor 2. Nadalje, radi toga nešto treba djelatni uzrok, da bi postojalo. Dakle, ono što ne može ne postojati, ne treba djelatni uzrok. Ali nijedno nužno biće ne može ne postojati, jer ono što je nužno da postoji, ne može ne postojati. Budući dakle da su mnoga bića u stvarima nužna, čini se da nisu sva bića od Boga.

Prigovor 3. Nadalje, kojih god stvari postoji neki uzrok, u njima se može načiniti dokaz po tome uzroku. Ali u matematičkim znanostima ne biva dokaz po djelatnom uzroku, kako je bjelodano po Filozofu, u III. Metaphys. Nisu dakle sva bića od Boga kao od djelatnoga uzroka.

Naprotiv, kaže se u Rim 11: „od njega, i po njemu, i u njemu je sve“.

Odgovaram: nužno je reći da je sve što na bilo koji način postoji od Boga. Ako se naime nešto u nekome nalazi po sudioništvu, nužno je da bude u njemu uzrokovano od onoga komu bitno pristoji; kao što željezo biva užareno od vatre. Gore je pak pokazano, kada se raspravljalo o božanskoj jednostavnosti, da je Bog sam po sebi subsistentan bitak. I opet je pokazano da subsistentni bitak ne može biti doli jedan, kao što, kad bi bjelina bila subsistentna, ne bi mogla biti doli jedna, budući da se bjeline umnažaju prema primateljima. Preostaje dakle da sve drugo osim Boga nije svoj bitak, nego sudjeluje u bitku. Nužno je dakle da sve ono što se razlikuje prema različitu sudioništvu u bivanju, tako da postoji savršenije ili manje savršeno, bude uzrokovano od jednoga prvoga bića, koje najsavršenije jest. Stoga je i Platon rekao da je nužno prije svakoga mnoštva postaviti jedinstvo. I Aristotel kaže, u II. Metaphys., da ono što je u najvišem stupnju biće i u najvišem stupnju istinito, jest uzrok svakoga bića i svake istine, kao što je ono što je najtoplije uzrok svake topline.

Odgovor na 1. prigovor: premda odnos prema uzroku ne ulazi u definiciju bića koje je uzrokovano, ipak slijedi iz onoga što pripada njegovu pojmu, jer iz toga što je nešto po sudioništvu biće, slijedi da je uzrokovano od drugoga. Stoga takvo biće ne može postojati a da ne bude uzrokovano; kao ni čovjek a da ne bude sposoban smijati se. Ali budući da biti uzrokovan ne pripada pojmu bića jednostavno, zbog toga se nalazi neko neuzrokovano biće.

Odgovor na 2. prigovor: iz toga su razloga neki bili pokrenuti da postave kako ono što je nužno nema uzroka, kako se kaže u VIII. Physic. Ali to se očito pokazuje neistinitim u dokaznim znanostima, u kojima su nužna počela uzroci nužnih zaključaka. I zato Aristotel kaže, u V. Metaphys., da postoje neka nužna bića koja imaju uzrok svoje nužnosti. Ne zahtijeva se dakle djelatni uzrok samo zbog toga što učinak može ne postojati, nego zato što učinak ne bi postojao kad ne bi postojao uzrok. Ta je naime pogodba istinita, bilo da su prednji i stražnji član mogući, bilo nemogući.

Odgovor na 3. prigovor: matematički se predmeti uzimaju kao apstrahirani prema razumu, premda nisu apstrahirani prema bitku. Svakomu pak pristoji imati djelatni uzrok prema tome kako ima bitak. Premda dakle matematički predmeti imaju djelatni uzrok, ipak ne potpadaju pod razmatranje matematičara prema odnosu koji imaju prema djelatnom uzroku. I zato se u matematičkim znanostima ništa ne dokazuje po djelatnom uzroku.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.