I, q. 40, a. 1
Je li odnos isto što i osoba
Prigovor 1. Čini se da u božanskome odnos nije isto što i osoba. Što god je naime isto, ako se umnoži jedno od toga, umnaža se i drugo. Ali se događa da u jednoj osobi bude više odnosa, kao što je u osobi Oca očinstvo i zajedničko disanje, i opet da jedan odnos bude u dvjema osobama, kao što je zajedničko disanje u Ocu i Sinu. Dakle, odnos nije isto što i osoba.
Prigovor 2. Nadalje, ništa nije u samome sebi, prema Filozofu, u IV. Physic. Ali odnos je u osobi. Niti se može reći da po razlogu istovjetnosti, jer bi tako bio i u biti. Dakle, odnos ili svojstvo i osoba nisu isto u božanskome.
Prigovor 3. Nadalje, što god je isto, tako stoji da što se god pridijeva o jednome, pridijeva se i o drugome. No ne pridijeva se o svojstvu što se god pridijeva o osobi. Kažemo naime da Otac rađa, ali ne kažemo da očinstvo rađa. Dakle, svojstvo nije isto što i osoba u božanskome.
Naprotiv, u božanskome se ne razlikuje ono što jest i ono po čemu jest, kako donosi Boetije u knjizi De Hebd. Ali Otac je očinstvom otac. Dakle, Otac je isto što i očinstvo. I po istom razlogu druga su svojstva isto s osobama.
Odgovaram: glede ovoga neki su različito mislili. Neki su naime rekli da svojstva niti jesu osobe, niti su u osobama. Koji su bili pokrenuti načinom označavanja odnosa, koji doduše ne označuju kao u nečemu, nego više kao prema nečemu. Stoga su rekli da su odnosi pridodani, kao što je gore izloženo. Ali budući da je odnos, prema tome kako je neka stvar u božanskome, sama bit; bit je pak isto što i osoba, kako je očito iz rečenoga; nužno je da odnos bude isto što i osoba. To dakle jedinstvo drugi razmatrajući, rekli su da su svojstva doduše osobe, ali da nisu u osobama, jer nisu postavljali svojstva u božanskome osim prema načinu govora, kako je gore rečeno. Nužno je pak postaviti svojstva u božanskome, kako smo gore pokazali. Koja se doduše označuju u apstraktnome, kao određeni oblici osoba. Stoga, budući da pripada pojmu oblika da bude u onome čiji je oblik, treba reći da su svojstva u osobama, a da su ona ipak osobe; kao što kažemo da je bit u Bogu, koja je ipak Bog.
Odgovor na 1. prigovor: osoba i svojstvo isto su po stvari, razlikuju se ipak prema razumu. Stoga nije nužno da se, ako se umnoži jedno, umnoži i drugo. Ipak valja razmotriti da se, zbog božanske jednostavnosti, razmatra dvostruka stvarna istovjetnost u božanskome onih stvari koje se razlikuju u stvorenim stvarima. Jer budući da božanska jednostavnost isključuje sastavljenost od oblika i tvari, slijedi da je u božanskome isto apstraktno i konkretno, kao božanstvo i Bog. Budući pak da božanska jednostavnost isključuje sastavljenost od subjekta i akcidenta, slijedi da što se god pripisuje Bogu, jest njegova bit, i zbog toga su mudrost i snaga isto u Bogu, jer su oboje u božanskoj biti. I prema tome dvostrukomu razlogu istovjetnosti, svojstvo je u božanskome isto s osobom. Naime osobna su svojstva isto s osobama po onom razlogu po kojemu je apstraktno isto s konkretnim. Ona su naime same subsistentne osobe; kao što je očinstvo sam Otac, a sinovstvo Sin, i proizlaženje Duh Sveti. Svojstva pak koja nisu osobna isto su s osobama prema drugomu razlogu istovjetnosti, po kojemu sve ono što se pripisuje Bogu, jest njegova bit. Tako je dakle zajedničko disanje isto s osobom Oca i s osobom Sina, ne zato što bi bilo jedna po sebi subsistentna osoba; nego, kao što je jedna bit u dvjema osobama, tako je i jedno svojstvo, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: za svojstva se kaže da su u biti samo po načinu istovjetnosti. Za osobe se pak kaže da su po načinu istovjetnosti, ne doduše samo prema stvarnosti, nego s obzirom na način označavanja, kao oblik u podmetu. I zato svojstva određuju i razlikuju osobe, ali ne bit.
Odgovor na 3. prigovor: pojmovni participi i glagoli označuju pojmovne čine. Čini su pak svojstveni podmetima. Svojstva se pak ne označuju kao podmeti, nego kao oblici podmeta. I zato se način označavanja protivi tome da se pojmovni participi i glagoli pridijevaju o svojstvima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.