Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 4, a. 3

Mogu li se stvorenja nazvati sličnima Bogu

Prigovor 1. Čini se da nijedno stvorenje ne može biti slično Bogu. Kaže se naime u Psalmu, „nema tebi slična među bozima, Gospodine“. No među svim stvorenjima izvrsnija su ona koja se po sudioništvu nazivaju bogovima. Mnogo manje dakle druga stvorenja mogu se nazvati sličnima Bogu.

Prigovor 2. Nadalje, sličnost je određeno uspoređivanje. Nema pak uspoređivanja onoga što pripada različitim rodovima; dakle niti sličnosti, ne kažemo naime da je slatkoća slična bjelini. No nijedno stvorenje nije istoga roda s Bogom, budući da Bog nije u rodu, kako je gore pokazano. Dakle, nijedno stvorenje nije slično Bogu.

Prigovor 3. Nadalje, sličnima se nazivaju ona bića koja se slažu u obliku. No ništa se ne slaže s Bogom u obliku, jer ničije stvari bit nije sam bitak, osim samoga Boga. Dakle, nijedno stvorenje ne može biti slično Bogu.

Prigovor 4. Nadalje, u sličnim stvarima postoji uzajamna sličnost, naime slično je sličnome slično. Ako je dakle neko stvorenje slično Bogu, i Bog će biti sličan nekome stvorenju. Što je protiv onoga što se kaže u Iz 40, „s kime ste prispodobili Boga?“

Naprotiv, kaže se u Post 1, „načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku“; i u 1 Iv 3, „kad se očituje, bit ćemo mu slični“.

Odgovaram: budući da se sličnost promatra prema slaganju ili zajedništvu u obliku, višestruka je sličnost, prema mnogim načinima zajedništva u obliku. Neka se naime nazivaju sličnima koja imaju zajedništvo u istom obliku prema istom pojmu i prema istom načinu, i ta se ne nazivaju samo sličnima, nego jednakima u svojoj sličnosti; kao što se dva jednako bijela predmeta nazivaju sličnima u bjelini. I to je najsavršenija sličnost. Na drugi način nazivaju se sličnima ona koja imaju zajedništvo u obliku prema istom pojmu, a ne prema istom načinu, nego prema više i manje; kao što se manje bijelo naziva sličnim više bijelome. I to je nesavršena sličnost. Na treći način nazivaju se neka sličnima koja imaju zajedništvo u istom obliku, ali ne prema istom pojmu; kako je očito kod djelatnika koji nisu jednoznačni. Budući naime da svaki djelatnik čini sebi slično ukoliko je djelatnik, a djeluje svatko prema svojemu obliku, nužno je da u učinku bude sličnost oblika djelatnika. Ako je dakle djelatnik sadržan u istoj vrsti sa svojim učinkom, bit će sličnost između onoga koji čini i učinjenoga u obliku, prema istom pojmu vrste; kao što čovjek rađa čovjeka. Ako pak djelatnik nije sadržan u istoj vrsti, bit će sličnost, ali ne prema istom pojmu vrste, kao što ono što nastaje iz snage sunca doduše pristupa k nekoj sličnosti sunca, ipak ne tako da primi oblik sunca prema sličnosti vrste, nego prema sličnosti roda. Ako dakle postoji neki djelatnik koji nije sadržan u rodu, njegovi će učinci još više izdaleka pristupati k sličnosti oblika djelatnika, ne ipak tako da imaju udjela u sličnosti oblika djelatnika prema istom pojmu vrste ili roda, nego prema nekakvoj analogiji, kao što je sam bitak zajednički svima. I na taj se način ono što je od Boga prispodobljuje njemu ukoliko su bića, kao prvomu i sveopćem počelu cjelokupnoga bitka.

Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Dionizije u 9. poglavlju De div. nom., kada Sveto pismo kaže da nešto nije slično Bogu, „to se ne protivi prispodobljivanju njemu. Iste su naime stvari slične Bogu i neslične, slične uistinu prema tome što ga nasljeduju, ukoliko je moguće nasljedovati onoga koji se ne može savršeno nasljedovati; neslične pak prema tome što zaostaju za svojim uzrokom“; ne samo prema naponu i popuštanju, kao što manje bijelo zaostaje za više bijelim; nego zato što nema slaganja niti prema vrsti niti prema rodu.

Odgovor na 2. prigovor: Bog se ne odnosi prema stvorenjima kao stvari različitih rodova, nego kao ono što je izvan svakoga roda, i počelo svih rodova.

Odgovor na 3. prigovor: ne kaže se da postoji sličnost stvorenja prema Bogu zbog zajedništva u obliku prema istom pojmu roda i vrste, nego samo prema analogiji; ukoliko je naime Bog biće po biti, a druga bića po sudioništvu.

Odgovor na 4. prigovor: premda se na neki način dopušta da je stvorenje slično Bogu, nipošto ipak ne treba dopustiti da je Bog sličan stvorenju, jer, kako kaže Dionizije u 9. poglavlju De div. nom., „u onome što je istoga poretka prima se uzajamna sličnost, no ne i u uzroku i uzrokovanome“, kažemo naime da je slika slična čovjeku, a ne obrnuto. I slično se može reći na neki način da je stvorenje slično Bogu, no ne i da je Bog sličan stvorenju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.