Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 36, a. 2

Proizlazi li ona božanska osoba koja se naziva Duh Sveti od Oca i Sina

Prigovor 1. Čini se da Duh Sveti ne proizlazi od Sina. Jer prema Dioniziju, „ne smije se usuditi reći išta o supstancijalnom božanstvu, osim onoga što nam je božanski izrečeno iz svetih riječi“. No u Svetom pismu nije izrečeno da Duh Sveti proizlazi od Sina, nego samo da proizlazi od Oca; kako je očito u Iv 15: „Duha istine, koji od Oca proizlazi“. Dakle, Duh Sveti ne proizlazi od Sina.

Prigovor 2. Nadalje, u vjerovanju Carigradskoga sabora ovako se čita: „Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“. Nipošto se dakle nije smjelo dodati u naše vjerovanje da Duh Sveti proizlazi od Sina, nego se čini da su krivi za anatemu oni koji su to dodali.

Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin veli: „Za Duha Svetoga kažemo da je od Oca, i nazivamo ga Duhom Očevim; od Sina pak ne kažemo da je Duh Sveti, no nazivamo ga Duhom Sinovim“. Dakle, Duh Sveti ne proizlazi od Sina.

Prigovor 4. Nadalje, ništa ne proizlazi od onoga u komu počiva. No Duh Sveti počiva u Sinu. Veli se naime u legendi blaženoga Andrije: „Mir vama, i svima koji vjeruju u jednoga Boga Oca, i u jednoga Sina njegova, jedinoga Gospodina našega Isusa Krista, i u jednoga Duha Svetoga, koji proizlazi od Oca i ostaje u Sinu“. Dakle, Duh Sveti ne proizlazi od Sina.

Prigovor 5. Nadalje, Sin proizlazi kao Riječ. No naš duh u nama ne čini se da proizlazi od naše riječi. Dakle, ni Duh Sveti ne proizlazi od Sina.

Prigovor 6. Nadalje, Duh Sveti savršeno proizlazi od Oca. Dakle, suvišno je reći da proizlazi od Sina.

Prigovor 7. Nadalje, u vječnim stvarima ne razlikuje se biti i moći, kako se veli u III. Physic.; a još manje u božanstvu. No Duh Sveti može se razlikovati od Sina, čak i ako ne proizlazi od njega. Veli naime Anselmo u knjizi De processione spiritus sancti: „Svakako Sin i Duh Sveti imaju bitak od Oca, ali na različit način; jer jedan rađanjem, a drugi proizlaženjem, tako da su po tome drugi međusobno“. I poslije dodaje: „Jer kad po drugome ne bi bili mnogi Sin i Duh Sveti, samo po ovome bili bi različiti“. Dakle, Duh Sveti razlikuje se od Sina, a da ne postoji od njega.

Naprotiv, Atanazije veli: „Duh Sveti od Oca i Sina, niti je načinjen, niti stvoren, niti rođen, nego proizlazeći“.

Odgovaram: nužno je reći da je Duh Sveti od Sina. Kad naime ne bi bio od njega, nipošto se ne bi mogao od njega osobno razlikovati. Što je očito iz gore rečenoga. Nije naime moguće reći da se božanske osobe međusobno razlikuju po nečemu apsolutnomu, jer bi slijedilo da nije jedna bit trojice; što god se naime u božanstvu apsolutno izriče, pripada jedinstvu biti. Preostaje dakle da se samo odnosima božanske osobe međusobno razlikuju. Odnosi pak ne mogu razlikovati osobe osim ukoliko su oprečni. Što je očito iz ovoga: jer Otac ima dva odnosa, od kojih se jedan odnosi na Sina, a drugi na Duha Svetoga; koji ipak, jer nisu oprečni, ne tvore dvije osobe, nego pripadaju samo jednoj osobi Očevoj. Ako dakle u Sinu i u Duhu Svetomu ne bi bilo naći osim dva odnosa kojima se svaki od njih odnosi prema Ocu, ti odnosi ne bi bili međusobno oprečni; kao ni dva odnosa kojima se Otac odnosi prema njima. Stoga, kao što je osoba Očeva jedna, tako bi slijedilo da je osoba Sina i Duha Svetoga jedna, imajući dva odnosa oprečna dvama odnosima Očevim. To je pak krivovjerno, budući da ukida vjeru u Trojstvo. Treba dakle da se Sin i Duh Sveti međusobno odnose oprečnim odnosima. No u božanstvu ne mogu biti drugi oprečni odnosi osim odnosa podrijetla, kako je gore dokazano. Oprečni se pak odnosi podrijetla uzimaju prema počelu i prema onome što je od počela. Preostaje dakle da je nužno reći ili da je Sin od Duha Svetoga, što nitko ne veli; ili da je Duh Sveti od Sina, što mi ispovijedamo. I s time se doduše slaže pojam proizlaženja jednoga i drugoga. Rečeno je naime gore da Sin proizlazi po načinu razuma, kao Riječ; Duh Sveti pak po načinu volje, kao ljubav. Nužno je pak da ljubav proizlazi iz Riječi; ništa naime ne ljubimo osim ukoliko to poimanjem uma zahvaćamo. Stoga je i prema ovome bjelodano da Duh Sveti proizlazi od Sina. Sam također red stvari to uči. Nigdje naime ne nalazimo to da od jednoga proizlazi više stvari bez reda, osim u onima samo koje se materijalno razlikuju; kao što jedan kovač proizvodi mnoge nožiće materijalno međusobno razlučene, koji nemaju nikakva međusobnoga reda. No u stvarima u kojima nije samo materijalno razlikovanje, uvijek se u mnoštvu proizvedenih nalazi neki red. Stoga se i u redu proizvedenih stvorenja očituje krasota božanske mudrosti. Ako dakle od jedne osobe Očeve proizlaze dvije osobe, naime Sin i Duh Sveti, treba da bude neki njihov međusobni red. Niti se može odrediti koji drugi red osim reda naravi, po kojemu je jedan od drugoga. Nije dakle moguće reći da Sin i Duh Sveti tako proizlaze od Oca da nijedan od njih ne proizlazi od drugoga, osim ako bi tko postavio u njima materijalno razlikovanje, što je nemoguće. Stoga i sami Grci shvaćaju da proizlaženje Duha Svetoga ima neki red prema Sinu. Dopuštaju naime da je Duh Sveti Duh Sinov, i da je od Oca po Sinu. I za neke se od njih kaže da dopuštaju da je od Sina, ili da istječe iz njega, no ne ipak da proizlazi. Što se čini da je ili iz neznanja, ili iz tvrdoglavosti. Jer ako tko ispravno razmotri, naći će da je riječ „proizlaženje“ među svima koje pripadaju bilo kakvu podrijetlu najopćenitija. Rabimo je naime za označivanje bilo kakva podrijetla; kao to da crta proizlazi iz točke, zraka iz sunca, potok iz vrela; i slično u bilo kojim drugim stvarima. Stoga se iz bilo čega drugoga što pripada podrijetlu može zaključiti da Duh Sveti proizlazi od Sina.

Odgovor na 1. prigovor: o Bogu ne smijemo govoriti ono što se u Svetom pismu ne nalazi bilo po riječima, bilo po smislu. Premda se pak po riječima ne nalazi u Svetom pismu da Duh Sveti proizlazi od Sina, nalazi se ipak s obzirom na smisao; i osobito ondje gdje Sin veli, u Iv 16, govoreći o Duhu Svetomu: „On će mene proslaviti, jer će od mojega uzeti“. Kao pravilo također u Svetom pismu valja držati da ono što se veli o Ocu treba razumjeti o Sinu, čak i ako se doda isključna riječ, osim samo u onome u čemu se Otac i Sin razlikuju prema oprečnim odnosima. Kada naime Gospodin u Mt 11 veli: „Nitko ne pozna Sina doli Otac“, ne isključuje se to da Sin pozna samoga sebe. Tako dakle kada se veli da Duh Sveti od Oca proizlazi, čak i kad bi se dodalo da od samoga Oca proizlazi, ne bi se time isključio Sin; jer što se tiče toga da bude počelo Duha Svetoga, ne opiru se Otac i Sin; nego samo što se tiče toga što je ovaj Otac, a onaj Sin.

Odgovor na 2. prigovor: na svakom je saboru ustanovljeno neko vjerovanje zbog neke zablude koja se na saboru osuđivala. Stoga sljedeći sabor nije sastavljao drugo vjerovanje doli prvo, nego se ono što se uključno sadržavalo u prvom vjerovanju, po nekim dodanim stvarima razjašnjavalo protiv nadolazećih krivovjerja. Stoga se u odluci Kalcedonskoga sabora veli da su oni koji su bili sabrani na Carigradskom saboru predali nauk o Duhu Svetomu, ne unoseći kao da bi što manje bilo u prethodnika (koji su se sabrali u Niceji), „nego razjašnjavajući njihovo shvaćanje protiv krivovjeraca“. Budući dakle da u vrijeme drevnih sabora još ne bijaše nastala zabluda onih koji govore da Duh Sveti ne proizlazi od Sina, nije bilo nužno da se to izričito postavi. No poslije, kada je nastala zabluda nekih, na stanovitom saboru sabranom u zapadnim krajevima izričito je to izraženo vlašću Rimskoga biskupa, čijom su se vlašću također i drevni sabori sazivali i potvrđivali. Sadržavalo se ipak uključno u tome samome što se govorilo da Duh Sveti proizlazi od Oca.

Odgovor na 3. prigovor: to da Duh Sveti ne proizlazi od Sina najprije su uveli nestorijevci, kako je očito u stanovitom vjerovanju nestorijevaca osuđenom na Efeškom saboru. I tu je zabludu slijedio nestorijevac Teodoret, i mnogi poslije njega; među kojima je bio i Damaščanin. Stoga u tome ne treba stajati uz njegovo mišljenje. Premda se od nekih govori da Damaščanin, kao što ne ispovijeda da je Duh Sveti od Sina, tako također i ne niječe, po snazi onih riječi.

Odgovor na 4. prigovor: time što se za Duha Svetoga kaže da počiva ili ostaje u Sinu, ne isključuje se to da od njega proizlazi; jer i za Sina se kaže da ostaje u Ocu, premda od Oca proizlazi. Kaže se također da Duh Sveti počiva u Sinu, ili kao što ljubav onoga koji ljubi počiva u ljubljenome; ili što se tiče ljudske naravi Kristove, zbog onoga što je napisano u Iv 1: „Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti“.

Odgovor na 5. prigovor: Riječ se u božanstvu ne uzima prema sličnosti glasovne riječi, od koje duh ne proizlazi, jer bi se tako samo metaforički izricala; nego prema sličnosti umne riječi, od koje ljubav proizlazi.

Odgovor na 6. prigovor: time što Duh Sveti savršeno proizlazi od Oca, ne samo da nije suvišno reći da Duh Sveti proizlazi od Sina, nego je posve nužno. Jer jedna je snaga Oca i Sina; i što god je od Oca, nužno je da bude od Sina, osim ako se protivi svojstvu sinovstva. Sin naime nije od samoga sebe, premda jest od Oca.

Odgovor na 7. prigovor: Duh Sveti razlikuje se osobno od Sina po tome što se podrijetlo jednoga razlikuje od podrijetla drugoga. No sama razlika podrijetla jest po tome što je Sin samo od Oca, a Duh Sveti od Oca i Sina. Jer drukčije se proizlaženja ne bi razlikovala, kako je gore pokazano.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.