Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 36, a. 1

Je li ovo ime Duh Sveti vlastito ime neke božanske osobe

Prigovor 1. Čini se da ovo ime Duh Sveti nije vlastito ime neke božanske osobe. Nijedno naime ime zajedničko trima osobama nije vlastito kojoj osobi. No ovo ime Duh Sveti zajedničko je trima osobama. Pokazuje naime Hilarije u VIII. De Trin. da se pod Duhom Božjim katkada označuje Otac, kao kada se kaže: „Duh je Gospodnji nada mnom“; katkada se označuje Sin, kao kada Sin veli: „U Duhu Božjem izgonim đavle“, pokazujući da vlašću svoje naravi izgoni đavle; katkada Duh Sveti, kao ondje: „Izlit ću od Duha svojega na svako tijelo“. Dakle, ovo ime Duh Sveti nije vlastito ime neke božanske osobe.

Prigovor 2. Nadalje, imena božanskih osoba izriču se u odnosu prema drugome [ad aliquid], kako Boetije veli u knjizi De Trin. No ovo ime Duh Sveti ne izriče se u odnosu prema drugome. Dakle, ovo ime nije vlastito božanskoj osobi.

Prigovor 3. Nadalje, jer je Sin ime neke božanske osobe, ne može se reći sin ovoga ili onoga. No kaže se duh ovoga ili onoga čovjeka. Kako se naime nalazi u Br 11: „Reče Gospodin Mojsiju: uzet ću od duha tvojega i dat ću njima“; i u 2 Kr 2: „Počinu duh Ilijin na Elizeju“. Dakle, Duh Sveti ne čini se vlastitim imenom neke božanske osobe.

Naprotiv, veli se u zadnjem poglavlju 1 Iv: „Trojica su što svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti“. Kako pak Augustin veli u VII. De Trin., kada se pita: što trojica? Kažemo: tri osobe. Dakle, Duh Sveti je ime božanske osobe.

Odgovaram: budući da su dva proizlaženja u božanstvu, drugo od njih, koje je po načinu ljubavi, nema vlastito ime, kako je gore rečeno. Stoga su i odnosi koji se prema takvu proizlaženju uzimaju bezimeni, kako je također gore rečeno. Zbog čega i ime osobe koja ovim načinom proizlazi, po istom razlogu, nema vlastito ime. No kao što su neka imena prilagođena, iz uporabe govornika, za označivanje spomenutih odnosa, kada ih imenujemo imenom proizlaženja i istjecanja duha [spiratio], koja, prema svojstvu značenja, više izgledaju da označuju osobne čine nego odnose; tako je za označivanje božanske osobe koja proizlazi po načinu ljubavi prilagođeno, iz uporabe Pisma, ovo ime Duh Sveti. I razlog se te prikladnosti može uzeti iz dvoga. Prvo doduše, iz samoga zajedništva onoga što se kaže Duh Sveti. Kako naime Augustin veli u XV. De Trin.: „Zato što je Duh Sveti zajednički obojici, to se sam u pravom smislu naziva što obojica zajednički; naime i Otac je duh, i Sin je duh; i Otac je svet, i Sin je svet“. Drugo pak, iz vlastitoga značenja. Naime, ime duh u tjelesnim stvarima čini se da označuje stanovit poticaj i gibanje; naime, dah i vjetar nazivamo duhom. Svojstveno je pak ljubavi da pokreće i potiče volju onoga koji ljubi prema ljubljenome. Svetost se pak pripisuje onim stvarima koje su usmjerene u Boga. Budući dakle da božanska osoba proizlazi po načinu ljubavi kojom se Bog ljubi, prikladno se naziva Duh Sveti.

Odgovor na 1. prigovor: to što kažem „Duh Sveti“, ukoliko se uzima u snazi dviju riječi, zajedničko je čitavomu Trojstvu. Zato što se imenom duha označuje netvarnost božanske supstancije; naime tjelesni je duh nevidljiv i ima malo tvari; stoga svim netvarnim i nevidljivim supstancijama pripisujemo to ime. Po tome pak što se kaže „sveti“, označuje se čistoća božanske dobrote. Ako se pak to što kažem „Duh Sveti“ uzme u snazi jedne riječi, tako je iz običaja Crkve prilagođeno za označivanje jedne od triju osoba, naime one koja proizlazi po načinu ljubavi, iz već rečenoga razloga.

Odgovor na 2. prigovor: premda se to što kažem „Duh Sveti“ ne izriče odnosivo, ipak se stavlja za odnosno ime, ukoliko je prilagođeno za označivanje osobe koja se samo odnosom razlikuje od ostalih. Može se ipak u imenu razumjeti također stanovit odnos, ako se duh razumije kao „izdahnut“.

Odgovor na 3. prigovor: u imenu se Sina razumije samo odnos onoga koji je od počela prema počelu; no u imenu se Oca razumije odnos počela; i slično u imenu duha, ukoliko uključuje stanovitu pokretačku snagu. Nijednomu pak stvorenju ne pristoji biti počelo s obzirom na neku božansku osobu, nego obrnuto. I stoga se može reći Otac naš, i duh naš, no ne može se reći Sin naš.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.