Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 34, a. 2

Je li to vlastito ime Sina

Prigovor 1. Čini se da Riječ nije vlastito ime Sina. Sin je naime opstojeća osoba u božanstvu. No riječ ne označuje opstojeću stvarnost, kako je očito u nama. Dakle, Riječ ne može biti vlastito ime osobe Sina.

Prigovor 2. Nadalje, riječ stanovitim izricanjem proizlazi od onoga koji govori. Ako je dakle Sin u pravom smislu Riječ, ne proizlazi od Oca osim po načinu izricanja. Što je Valentinovo krivovjerje, kako je očito po Augustinu u knjizi De haeresibus.

Prigovor 3. Nadalje, svako vlastito ime neke osobe označuje neko njezino osobito svojstvo. Ako je dakle Riječ vlastito ime Sina, označivat će neko njegovo osobito svojstvo. I tako će biti više osobitih svojstava u božanstvu nego što je gore nabrojeno.

Prigovor 4. Nadalje, tko god razumom spoznaje, spoznajući razumom poima riječ. No Sin razumom spoznaje. Dakle, postoji neka riječ Sina. I tako nije vlastito Sinu biti Riječ.

Prigovor 5. Nadalje, u Heb 1 veli se o Sinu: „Noseći sve riječju snage svoje“, iz čega Bazilije uzima da je Duh Sveti riječ Sina. Nije dakle vlastito Sinu biti Riječ.

Naprotiv, Augustin veli u VI. De Trin.: „Samo se Sin shvaća kao Riječ“.

Odgovaram: Riječ rečena u pravom smislu u božanstvu uzima se osobno, i vlastito je ime osobe Sina. Označuje naime stanovito istjecanje razuma; a osoba koja proizlazi u božanstvu prema istjecanju razuma naziva se Sin, i takvo se proizlaženje naziva rođenjem, kako je gore pokazano. Stoga preostaje da se samo Sin u pravom smislu naziva Riječju u božanstvu.

Odgovor na 1. prigovor: u nama nije isto biti i razumom spoznavati, stoga ono što ima u nama razumski bitak ne pripada našoj naravi. No Božji bitak jest samo njegovo spoznavanje razumom, stoga Riječ Božja nije neki akcident u njemu, ili neki njegov učinak; nego pripada samoj njegovoj naravi. I stoga treba da bude nešto opstojeće, jer što god je u naravi Boga, opstoji. I stoga Damaščanin veli da je „Riječ Božja supstancijalna, i u hipostazi bivajuća; ostale pak riječi“, naime naše, „moći su duše“.

Odgovor na 2. prigovor: nije zabluda Valentinova osuđena zbog toga što je rekao da je Sin rođen izricanjem, kako su arijanci podvaljivali, kako izvješćuje Hilarije u VI. De Trin.; nego zbog različitoga načina izricanja koji je postavio, kako je očito po Augustinu u knjizi De haeresibus.

Odgovor na 3. prigovor: u imenu Riječ označuje se isto osobito svojstvo koje i u imenu Sin, stoga Augustin veli: „Po onome se naziva Riječ po čemu i Sin“. Samo se naime rođenje Sina, koje je njegovo osobno svojstvo, označuje različitim imenima, koja se Sinu pripisuju kako bi se na različite načine izrazila njegova savršenost. Jer da se pokaže jednonaravnim s Ocem, naziva se Sin; da se pokaže suvječnim, naziva se sjaj; da se pokaže posve sličnim, naziva se slika; da se pokaže netvarno rođenim, naziva se Riječ. Nije se pak moglo naći jedno ime po kojemu bi se sve to označilo.

Odgovor na 4. prigovor: na onaj način pristoji Sinu biti onaj koji razumom spoznaje na koji mu pristoji biti Bog, budući da se spoznavati razumom u božanstvu izriče bitno, kako je rečeno. Sin je pak Bog rođeni, a ne Bog koji rađa. Stoga jest doduše onaj koji razumom spoznaje, ne kao onaj koji proizvodi Riječ, nego kao Riječ koja proizlazi; ukoliko se naime u Bogu Riječ koja proizlazi po stvari ne razlikuje od božanskoga razuma, nego se samo odnosom razlikuje od počela Riječi.

Odgovor na 5. prigovor: kada se o Sinu veli: „Noseći sve riječju snage svoje“, riječ se slikovito uzima za učinak riječi. Stoga Glosa ondje veli da se riječ uzima za zapovijed; ukoliko naime iz učinka snage Riječi proizlazi to da se stvari uzdržavaju u bitku, kao što iz učinka snage Riječi proizlazi to da se stvari proizvode u bitak. To pak što Bazilije tumači riječ za Duha Svetoga, govorio je u nepravom smislu i slikovito, ukoliko se nečijom riječju može nazvati sve ono što je njegovo očitovanje, da se tako po tom razlogu Duh Sveti nazove riječju Sina jer očituje Sina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.