I, q. 34, a. 1
Izriče li se Riječ u božanstvu bitno, ili osobno
Prigovor 1. Čini se da Riječ u božanstvu nije osobno ime. Osobna se naime imena u pravom smislu izriču u božanstvu, kao Otac i Sin. No Riječ se u božanstvu izriče metaforički, kako veli Origen u komentaru na Ivana. Dakle, Riječ nije osobno ime u božanstvu.
Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu u knjizi De Trin., riječ je spoznaja s ljubavlju. A prema Anselmu u Monol., „najvišemu duhu govoriti nije ništa drugo doli razmišljajući motriti“. No spoznaja, razmišljanje i motrenje u božanstvu se izriču bitno. Dakle, Riječ se u božanstvu ne izriče osobno.
Prigovor 3. Nadalje, naravi je riječi svojstveno da se izriče. No, prema Anselmu, kao što Otac spoznaje razumom, i Sin spoznaje razumom, i Duh Sveti spoznaje razumom; tako je Otac onaj koji govori, Sin je onaj koji govori, i Duh Sveti je onaj koji govori. I slično se svaki od njih izriče. Dakle, ime Riječ u božanstvu se izriče bitno, a ne osobno.
Prigovor 4. Nadalje, nijedna božanska osoba nije načinjena. No riječ je Božja nešto načinjeno, veli se naime u Ps 148: „Oganj, tuča, snijeg, led, olujni vjetrovi, što izvršavaju riječ njegovu“. Dakle, Riječ nije osobno ime u božanstvu.
Naprotiv, Augustin veli u VII. De Trin.: „Kao što se Sin odnosi prema Ocu, tako i Riječ prema onomu čija je Riječ“. No Sin je osobno ime, jer se izriče odnosivo. Dakle, i Riječ.
Odgovaram: ime Riječ u božanstvu, ako se uzme u pravom smislu, jest osobno ime, i nipošto bitno. Radi bjelodanosti toga valja znati da se riječ kod nas u pravom smislu kaže trostruko, a na četvrti se način kaže nepravo ili slikovito. Očitije pak i uobičajenije kod nas se naziva riječju ono što se izriče glasom. Koja doduše proizlazi iz unutrašnjosti s obzirom na dvoje što se nalazi u vanjskoj riječi, naime sam glas i značenje glasa. Glas naime označuje razumsko poimanje, prema Filozofu u I. knjizi Periherm., a nadalje glas proizlazi iz mašte, kako se veli u knjizi De anima. No glas koji nije značajan ne može se nazvati riječju. Iz ovoga se dakle vanjski glas naziva riječju što označuje unutrašnje poimanje uma. Tako se dakle prvo i prvenstveno unutrašnje poimanje uma naziva riječju; drugotno pak sam glas koji označuje unutrašnje poimanje; treće pak sama mašta glasa naziva se riječju. I ta tri načina riječi postavlja Damaščanin u I. knjizi, u 13. poglavlju, govoreći da se riječju naziva naravno gibanje razuma, prema kojemu se giba i razumom spoznaje i razmišlja, poput svjetlosti i sjaja, s obzirom na prvo; nadalje, riječ je ono što se ne izriče riječju, nego se u srcu izgovara, s obzirom na treće; nadalje također, riječ je anđeo, to jest vjesnik, shvaćanja, s obzirom na drugo. Slikovito se pak na četvrti način riječju naziva ono što se riječju označuje ili čini, kao što smo navikli govoriti: to je riječ koju sam ti rekao, ili koju je kralj zapovjedio, pokazujući neko djelo koje je riječju označeno bilo onoga koji jednostavno izriče, bilo onoga koji zapovijeda. U pravom se pak smislu u Bogu kaže Riječ prema tome što riječ označuje poimanje razuma. Stoga Augustin veli u XV. De Trin.: „Tko god može razumjeti riječ, ne samo prije nego što zazvuči, nego i prije nego što se slike njezinih zvukova mišlju obaviju, već može vidjeti neku sličnost one Riječi o kojoj je rečeno: u početku bijaše Riječ“. No samo poimanje srca po svojemu pojmu ima to da proizlazi od drugoga, naime od spoznaje onoga koji poima. Stoga Riječ, prema tome kako se u pravom smislu izriče u božanstvu, označuje nešto što proizlazi od drugoga, što spada na pojam osobnih imena u božanstvu, stoga što se božanske osobe razlikuju prema podrijetlu, kako je rečeno. Stoga treba da se ime Riječ, prema tome kako se u pravom smislu uzima u božanstvu, ne uzima bitno, nego samo osobno.
Odgovor na 1. prigovor: arijanci, čiji se izvor nalazi u Origenu, postavili su da je Sin drugi od Oca u različitosti supstancije. Stoga su nastojali, kad se Sin Božji naziva Riječju, dokazati da to nije rečeno u pravom smislu; kako ne bi, pod pojmom Riječi koja proizlazi, bili prisiljeni priznati da Sin Božji nije izvan supstancije Očeve; naime, unutrašnja riječ tako proizlazi od onoga koji govori da u njemu ostaje. No nužno je, ako se postavlja da je riječ Božja rečena metaforički, da se postavi i riječ Božja rečena u pravom smislu. Ne može se naime nešto metaforički nazvati riječju osim po razlogu očitovanja, jer ili očituje kao riječ, ili je riječju očitovano. Ako je pak očitovano riječju, potrebno je postaviti riječ kojom se očituje. Ako se pak naziva riječju jer izvana očituje, ono što izvana očituje ne naziva se riječju osim ukoliko označuje unutrašnje poimanje uma, koje netko također po vanjskim znakovima očituje. Premda se dakle Riječ katkada izriče metaforički u božanstvu, ipak valja postaviti Riječ rečenu u pravom smislu, koja se izriče osobno.
Odgovor na 2. prigovor: ništa od onoga što pripada razumu ne izriče se osobno u božanstvu, osim same Riječi; samo naime Riječ označuje nešto što od drugoga istječe. Ono naime što razum u poimanju oblikuje jest riječ. Sam pak razum, prema tome što je po spoznatljivom liku u činu, promatra se apsolutno. I slično razumom spoznavati, koje se tako odnosi prema razumu u činu kao bitak prema biću u činu; razumom spoznavati naime ne označuje djelovanje koje izlazi iz onoga koji razumom spoznaje, nego koje u njemu ostaje. Kada se dakle veli da je Riječ spoznaja, ne uzima se spoznaja za čin razuma koji spoznaje, ili za koji njegov habitus, nego za ono što razum spoznajući poima. Stoga i Augustin veli da je Riječ rođena mudrost, što nije ništa drugo doli samo poimanje mudroga, koje se također na jednak način može nazvati rođenom spoznajom. I na isti se način može razumjeti da je Bogu govoriti isto što i razmišljajući motriti, ukoliko se naime motrenjem božanskoga razmišljanja poima Riječ Božja. Ipak ime razmišljanja u pravom smislu ne pristoji Riječi Božjoj; Augustin naime veli u XV. De Trin.: „Tako se naziva ona Riječ Božja da se ne naziva razmišljanje; da se ne bi vjerovalo kako je u Bogu nešto kao nestalno, što sad prima oblik da bi bilo riječ, a može ga napustiti, te se na neki način bezoblično prevrtati“. Razmišljanje se naime u pravom smislu sastoji u istraživanju istine, čemu u Bogu nema mjesta. Kada pak razum već dospijeva do oblika istine, ne razmišlja, nego savršeno motri istinu. Stoga Anselmo u nepravom smislu uzima razmišljanje za motrenje.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se, strogo govoreći, Riječ u božanstvu izriče osobno a ne bitno, tako i govoriti. Stoga, kao što Riječ nije zajednička Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, tako nije istina da su Otac i Sin i Duh Sveti jedan koji govori. Stoga Augustin veli u VII. De Trin.: „Onaj koji govori onom suvječnom Riječju ne razumijeva se pojedinačno u božanstvu“. No biti izrečen pristoji svakoj osobi; ne izriče se naime samo Riječ nego i stvar koja se Riječju razumije ili označuje. Tako dakle samo jednoj osobi u božanstvu pristoji biti izrečenom na onaj način na koji se izriče Riječ; no na onaj način na koji se izriče stvar u Riječi shvaćena, svakoj osobi pristoji biti izrečenom. Otac naime, spoznajući razumom sebe i Sina i Duha Svetoga, i sve ostalo što je njegovim znanjem obuhvaćeno, poima Riječ, tako da se Riječju izriče čitavo Trojstvo, a također i svako stvorenje; kao što razum čovjeka riječju koju poima spoznajući razumom kamen, izriče kamen. Anselmo je pak u nepravom smislu uzeo govoriti za spoznavati razumom. Što se ipak razlikuje. Jer razumom spoznavati označuje samo odnos onoga koji razumom spoznaje prema spoznatoj stvari; u čemu se ne označuje nikakav pojam podrijetla, nego samo stanovito oblikovanje u našemu razumu, ukoliko naš razum postaje u činu po obliku spoznate stvari. U Bogu pak označuje svakovrsnu istovjetnost, jer u Bogu je posve isto razum i spoznato, kako je gore pokazano. No govoriti prvenstveno označuje odnos prema poimanoj Riječi; ništa naime drugo nije govoriti doli izricati Riječ. Ali posredstvom Riječi označuje odnos prema spoznatoj stvari, koja se u izrečenoj Riječi očituje onomu koji razumom spoznaje. I tako je samo osoba koja izriče Riječ ona koja govori u božanstvu, premda je svaka pojedina od osoba ona koja spoznaje razumom i koja je spoznata, i posljedično Riječju izrečena.
Odgovor na 4. prigovor: riječ se ondje uzima slikovito, ukoliko se označeno ili učinak riječi naziva riječju. Tako se naime za stvorenja kaže da izvršavaju riječ Božju, ukoliko izvršavaju neki učinak k kojemu su usmjerena iz poimane Riječi božanske mudrosti; kao što se za nekoga kaže da vrši riječ kraljevu dok čini djelo na koje je potaknut iz kraljeve riječi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.