I, q. 34, a. 3
Označuje li se u imenu Riječi odnos prema stvorenjima
Prigovor 1. Čini se da se u imenu Riječi ne označuje odnos prema stvorenju. Svako naime ime koje konotira učinak u stvorenju izriče se bitno u božanstvu. No Riječ se ne izriče bitno, nego osobno, kako je rečeno. Dakle, Riječ ne označuje odnos prema stvorenju.
Prigovor 2. Nadalje, ono što označuje odnos prema stvorenjima izriče se o Bogu vremenski, kao Gospodar i Stvoritelj. No Riječ se o Bogu izriče od vječnosti. Dakle, ne označuje odnos prema stvorenju.
Prigovor 3. Nadalje, Riječ označuje odnos prema onome od koga proizlazi. Ako dakle označuje odnos prema stvorenju, slijedi da proizlazi od stvorenja.
Prigovor 4. Nadalje, ideje su mnoge prema različitim odnosima prema stvorenjima. Ako dakle Riječ označuje odnos prema stvorenjima, slijedi da u Bogu nije samo jedna Riječ, nego mnoge.
Prigovor 5. Nadalje, ako Riječ označuje odnos prema stvorenju, to nije osim ukoliko su stvorenja spoznata od Boga. No Bog ne spoznaje samo bića, nego i nebića. Dakle, u Riječi će se označivati odnos prema nebićima, što se čini neistinitim.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus da se „u imenu Riječi označuje ne samo odnos prema Ocu, nego i prema onome što je po Riječi načinjeno djelatnom moći“.
Odgovaram: u Riječi se označuje odnos prema stvorenju. Bog naime, spoznajući sebe, spoznaje svako stvorenje. Riječ pak poimana u umu jest predstavljajuća svega onoga što se u činu razumom spoznaje. Stoga su u nama različite riječi prema različitim stvarima koje razumom spoznajemo. Ali jer Bog jednim činom i sebe i sve razumom spoznaje, jedina njegova Riječ izražava ne samo Oca, nego i stvorenja. I kao što je Božje znanje o Bogu doduše samo spoznajno, o stvorenjima pak spoznajno i djelatno; tako je Riječ Božja o onome što je u Bogu Ocu samo izražajna, o stvorenjima pak izražajna i djelatna. I zbog toga se veli u Ps 32: „Reče, i postadoše“; jer u Riječi se označuje djelatni razlog onoga što Bog čini.
Odgovor na 1. prigovor: u imenu se osobe uključuje također narav u kosom padežu, jer osoba je pojedinačna supstancija razumne naravi. U imenu dakle božanske osobe, što se tiče osobnoga odnosa, ne označuje se odnos prema stvorenju, nego se označuje u onome što pripada naravi. Ništa ipak ne priječi, ukoliko se u njezinu značenju uključuje bit, da se označi odnos prema stvorenju; kao što je naime Sinu vlastito to što je Sin, tako mu je vlastito to što je rođeni Bog, ili rođeni Stvoritelj. I na taj se način označuje odnos prema stvorenju u imenu Riječi.
Odgovor na 2. prigovor: budući da odnosi slijede djelovanja, neka imena označuju odnos Boga prema stvorenju koji slijedi djelovanje Božje što prelazi u vanjski učinak, kao stvarati i upravljati, i takva se izriču o Bogu vremenski. Neka pak označuju odnos koji slijedi djelovanje što ne prelazi u vanjski učinak, nego ostaje u djelatniku, kao znati i htjeti, i takva se ne izriču o Bogu vremenski. I takav se odnos prema stvorenju označuje u imenu Riječi. Niti je istina da se imena koja označuju odnos Boga prema stvorenjima sva izriču vremenski; nego se samo ona imena koja označuju odnos što slijedi djelovanje Božje koje prelazi u vanjski učinak izriču vremenski.
Odgovor na 3. prigovor: stvorenja Bog ne spoznaje po znanju primljenom od stvorenja, nego po svojoj biti. Stoga nije nužno da od stvorenja proizlazi Riječ, premda je Riječ izražajna za stvorenja.
Odgovor na 4. prigovor: ime je ideje prvenstveno nametnuto za označivanje odnosa prema stvorenju, i stoga se u množini izriče u božanstvu, niti je osobno. No ime je Riječi prvenstveno nametnuto za označivanje odnosa prema onomu koji govori, a posljedično prema stvorenjima, ukoliko Bog, spoznajući sebe, spoznaje svako stvorenje. I zbog toga je u božanstvu samo jedna jedina Riječ, i osobno izrečena.
Odgovor na 5. prigovor: na onaj način na koji se znanje Božje odnosi na nebića, i Riječ se Božja odnosi na nebića, jer u Riječi Božjoj nema ničega manje nego u znanju Božjemu, kako Augustin veli. No ipak je Riječ za bića izražajna i djelatna, za nebića pak izražajna i očitujuća.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.