Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 32, a. 2

Treba li pripisati neka svojstva [notiones] božanskim osobama

Prigovor 1. Čini se da ne treba postavljati svojstva [notiones] u božanstvu. Dionizije naime veli u 1. poglavlju De div. nom. da „se ne smije usuditi reći išta o Bogu, osim onoga što nam je iz svetih riječi izrečeno“. No o svojstvima se uopće ne spominje u riječima Svetoga pisma. Dakle, ne treba postavljati svojstva u božanstvu.

Prigovor 2. Nadalje, što god se postavlja u božanstvu, ili pripada jedinstvu biti, ili Trojstvu osoba. No svojstva ne pripadaju jedinstvu biti, niti Trojstvu osoba. O svojstvima se naime ne izriču ona koja pripadaju biti, ne kažemo naime da je očinstvo mudro ili da stvara; niti također ona koja pripadaju osobi, ne kažemo naime da očinstvo rađa i da se sinovstvo rađa. Dakle, ne treba postavljati svojstva u božanstvu.

Prigovor 3. Nadalje, u jednostavnim stvarima ne treba postavljati nikakve apstrakcije koje bi bile počela spoznavanja, jer se spoznaju samima sobom. No božanske su osobe najjednostavnije. Dakle, u božanskim osobama ne treba postavljati svojstva.

Naprotiv, Ivan Damaščanin veli da razliku hipostaza, to jest osoba, „prepoznajemo u trima svojstvima, to jest očinskom, sinovskom i onom po proizlaženju“. Treba dakle postavljati svojstva i oznake [notiones] u božanstvu.

Odgovaram: Prepozitiv je, pazeći na jednostavnost osoba, rekao da ne treba postavljati svojstva i oznake u božanstvu, i ako se gdje nađu, tumači apstraktno umjesto konkretnoga; kao što smo naime navikli govoriti: „molim tvoju dobrohotnost“, to jest „tebe dobrohotnoga“, tako kad se u božanstvu kaže očinstvo, razumije se Bog Otac. Ali, kako je gore pokazano, božanskoj jednostavnosti ne šteti to što se u božanstvu služimo konkretnim i apstraktnim imenima. Jer kako shvaćamo, tako imenujemo. Naš pak razum ne može dospjeti do same božanske jednostavnosti prema tome kako je valja promatrati u sebi, i stoga prema svojemu načinu božansko zahvaća i imenuje, to jest prema onome kako se nalazi u osjetilnim stvarima, od kojih spoznaju prima. U kojima se za označivanje jednostavnih oblika služimo apstraktnim imenima, a za označivanje opstojećih stvari služimo se konkretnim imenima. Stoga i božansko, kako je gore rečeno, po razlogu jednostavnosti označujemo apstraktnim imenima, a po razlogu opstojnosti i punine konkretnim imenima. Potrebno je pak ne samo bitna imena označivati u apstraktnom i konkretnom, kao kad kažemo božanstvo i Bog, ili mudrost i mudar; nego također osobna, da kažemo očinstvo i Otac. Na što nas ponajviše dvoje sili. Prvo doduše, navaljivanje krivovjeraca. Kada naime ispovijedamo da su Otac i Sin i Duh Sveti jedan Bog i tri osobe, onima koji pitaju po čemu su jedan Bog, i po čemu su tri osobe, kao što se odgovara da su biti ili božanstvom jedno, tako je trebalo postojati neka apstraktna imena kojima se može odgovoriti da se osobe razlikuju. I takva su svojstva ili oznake označene u apstraktnom, kao očinstvo i sinovstvo. I stoga se bit označuje u božanstvu kao „što“ [quid], osoba pak kao „tko“ [quis], a svojstvo kao „čime“ [quo]. Drugo, jer se jedna osoba u božanstvu nalazi da se odnosi prema dvjema osobama, naime osoba Oca prema osobi Sina i osobi Duha Svetoga. Ne pak jednim odnosom, jer bi tako slijedilo da se i Sin i Duh Sveti jednim te istim odnosom odnose prema Ocu; i tako, budući da samo odnos u božanstvu umnaža Trojstvo, slijedilo bi da Sin i Duh Sveti nisu dvije osobe. Niti se može reći, kako je Prepozitiv govorio, da se, kao što se Bog na jedan način odnosi prema stvorenjima, premda se stvorenja različito odnose prema njemu, tako Otac jednim odnosom odnosi prema Sinu i prema Duhu Svetomu, premda se ta dvojica dvama odnosima odnose prema Ocu. Jer budući da se vrsni pojam relacije sastoji u tome što se odnosi prema drugome, nužno je reći da dva odnosa nisu različita prema vrsti ako im s oprečne strane odgovara jedan odnos; potrebno je naime da bude druga vrsta odnosa gospodara i oca, prema različitosti sinovstva i ropstva. Sva se pak stvorenja pod jednom vrstom odnosa odnose prema Bogu, ukoliko su njegova stvorenja; Sin pak i Duh Sveti ne odnose se prema Ocu prema odnosima jednoga pojma, stoga nije slično. I nadalje, u Bogu se ne traži stvarni odnos prema stvorenju, kako je gore rečeno; a razumske odnose u Bogu umnožavati nije neprikladno. No u Ocu mora biti stvarni odnos kojim se odnosi prema Sinu i Duhu Svetomu; stoga prema dvama odnosima Sina i Duha Svetoga kojima se odnose prema Ocu, treba razumjeti dva odnosa u Ocu kojima se odnosi prema Sinu i Duhu Svetomu. Stoga, budući da je samo jedna osoba Oca, bilo je nužno zasebno označiti odnose u apstraktnom, koji se nazivaju svojstva i oznake [notiones].

Odgovor na 1. prigovor: premda se o svojstvima ne spominje u Svetom pismu, spominje se ipak o osobama, u kojima se shvaćaju svojstva, kao apstraktno u konkretnom.

Odgovor na 2. prigovor: svojstva se u božanstvu označuju ne kao stvari, nego kao stanoviti pojmovi kojima se spoznaju osobe; premda su sama svojstva ili odnosi stvarno u Bogu, kako je gore rečeno. I stoga ono što ima stanovit red prema nekom bitnom ili osobnom činu ne može se izricati o svojstvima, jer se to protivi njihovu načinu označivanja. Stoga ne možemo reći da očinstvo rađa ili stvara, da je mudro ili da razumom spoznaje. Bitna pak koja nemaju red prema nekom činu, nego uklanjaju stanja stvorenja od Boga, mogu se izricati o svojstvima; možemo naime reći da je očinstvo vječno ili neizmjerno, ili što god takvo. I slično, zbog istovjetnosti stvari, mogu se osobne i bitne imenice izricati o svojstvima; možemo naime reći da je očinstvo Bog, i očinstvo je Otac.

Odgovor na 3. prigovor: premda su osobe jednostavne, ipak se bez povrede jednostavnosti mogu vlastiti pojmovi osoba označiti u apstraktnom, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.