I, q. 32, a. 1
Mogu li se po naravnom razumu spoznati božanske osobe
Prigovor 1. Čini se da se Trojstvo božanskih osoba može spoznati po naravnom razumu. Filozofi naime nisu prispjeli u spoznaju Boga osim po naravnom razumu, a nalaze se mnoge tvrdnje filozofa o Trojstvu osoba. Veli naime Aristotel u I. De caelo et mundo: po ovome broju, naime trojstvenom, „poslužismo se sami da proslavimo jednoga Boga, uzvišena nad svojstvima onoga što je stvoreno“. Augustin također veli u VII. Confess. da je ondje čitao, naime u knjigama platonovaca, „ne doduše ovim riječima, ali posve to isto, mnogim i mnogostrukim razlozima uvjeravano, da u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ“, i tome slično što ondje slijedi, u kojim se riječima predaje razlikovanje božanskih osoba. Veli se također u Glosi na Rim 1 i Izl 8 da su vračari faraonovi podbacili u trećem znaku, to jest u spoznaji treće osobe, naime Duha Svetoga, i tako su u najmanju ruku dvije spoznali. Trismegist je također rekao: „Monada je rodila monadu, i u sebe je svoj žar povratila“, čime se čini da se naznačuje rođenje Sina i proizlaženje Duha Svetoga. Spoznaja se dakle božanskih osoba može imati po naravnom razumu.
Prigovor 2. Nadalje, Rikard od svetoga Viktora veli u knjizi De Trin.: „Vjerujem bez sumnje da za bilo koje razjašnjenje istine ne nedostaju ne samo vjerojatni, nego štoviše i nužni razlozi“. Stoga su također za dokazivanje Trojstva osoba neki navodili razlog iz beskonačnosti božanske dobrote, koja se beskonačno samopriopćuje u proizlaženju božanskih osoba. Drugi pak po tome što „nijednoga dobra bez zajedništva ne može biti ugodno posjedovanje“. Augustin pak polazi prema očitovanju Trojstva osoba iz proizlaženja riječi i ljubavi u našemu umu, kojim smo putem gore pošli. Dakle, po naravnom se razumu može spoznati Trojstvo osoba.
Prigovor 3. Nadalje, suvišno se čini čovjeku predavati ono što se ljudskim razumom ne može spoznati. No ne smije se reći da je božanska predaja o spoznaji Trojstva suvišna. Dakle, Trojstvo osoba može se spoznati ljudskim razumom.
Naprotiv, Hilarije veli u II. knjizi De Trin.: „Neka čovjek ne misli da svojim umom može dokučiti otajstvo rođenja“. Ambrozije također veli: „Nemoguće je znati tajnu rođenja: um sustaje, glas šuti“. No po podrijetlu rođenja i proizlaženja razlikuje se Trojstvo u božanskim osobama, kako je očito iz gore rečenoga. Budući dakle da čovjek ne može znati i umom dokučiti ono za što se ne može imati nužan razlog, slijedi da se Trojstvo osoba ne može spoznati po razumu.
Odgovaram: nemoguće je po naravnom razumu prispjeti k spoznaji Trojstva božanskih osoba. Gore je naime pokazano da čovjek po naravnom razumu ne može prispjeti u spoznaju Boga osim iz stvorenja. Stvorenja pak vode u spoznaju Boga kao učinci k uzroku. Ovo se dakle samo po naravnom razumu može spoznati o Bogu, što je nužno da mu pristoji prema tome što je počelo svih bića; i tim smo se temeljem gore poslužili u razmatranju o Bogu. Stvaralačka pak moć Božja zajednička je čitavomu Trojstvu, stoga pripada jedinstvu biti, a ne razlikovanju osoba. Po naravnom se dakle razumu mogu o Bogu spoznati ona koja pripadaju jedinstvu biti, ali ne ona koja pripadaju razlikovanju osoba. Tko pak nastoji dokazati Trojstvo osoba naravnim razumom, vjeri dvostruko nanosi štetu. Prvo doduše s obzirom na dostojanstvo same vjere, koje se sastoji u tome da bude o nevidljivim stvarima, koje nadilaze ljudski razum. Stoga Apostol veli u Heb 11 da je vjera o onome što se ne vidi. I Apostol veli u 1 Kor 2: „Mudrost zborimo među savršenima, mudrost ne ovoga svijeta, niti knezova ovoga svijeta; nego zborimo mudrost Božju u otajstvu, koja je skrivena“. Drugo, s obzirom na korist privlačenja drugih k vjeri. Kada naime netko za dokazivanje vjere navodi razloge koji nisu prisiljavajući, izvrgava se ruglu nevjernika; vjeruju naime da se oslanjamo na takve razloge i da zbog njih vjerujemo. Ono što dakle pripada vjeri ne treba pokušavati dokazivati osim po mjerodavnim navodima, onima koji prihvaćaju mjerodavne navode. Kod drugih pak dostaje braniti da nije nemoguće ono što vjera propovijeda. Stoga Dionizije veli u 2. poglavlju De div. nom.: „Ako je tko koji se potpuno opire riječima, bit će daleko od naše filozofije; ako pak na istinu riječi“, naime svetih, „gleda, i mi se ovim pravilom služimo“.
Odgovor na 1. prigovor: filozofi nisu spoznali otajstvo Trojstva božanskih osoba po vlastitostima, koje su očinstvo, sinovstvo i proizlaženje; prema onome Apostolovu u 1 Kor 2: „Zborimo mudrost Božju koju nijedan od knezova ovoga svijeta nije spoznao“, to jest od filozofâ, prema Glosi. Spoznali su ipak stanovite bitne atribute koji se prisvajaju osobama, kao moć Ocu, mudrost Sinu, dobrota Duhu Svetomu, kako će se niže pokazati. To dakle što Aristotel veli: „Po ovome broju poslužismo se sami itd.“, ne treba tako razumjeti kao da bi on postavljao trojstveni broj u božanstvu, nego želi reći da su se stari služili trojstvenim brojem u žrtvama i molitvama, zbog stanovite savršenosti trojstvenoga broja. U knjigama se također platonovaca nalazi „u početku bijaše Riječ“, ne prema tome što Riječ označuje rođenu osobu u božanstvu, nego prema tome što se pod Riječju razumije idejni razlog po kojemu je Bog sve stvorio, a koji se prisvaja Sinu. I premda su spoznali ono što je prisvojeno trima osobama, kaže se ipak da su podbacili u trećem znaku, to jest u spoznaji treće osobe, jer su odstupili od dobrote, koja se prisvaja Duhu Svetomu, dok su, spoznavši Boga, ne kao Boga ga proslavili, kako se veli u Rim 1. Ili zato što su platonovci postavljali jedno prvo biće, za koje su također govorili da je otac cjelokupnoga svemira stvari, pa su posljedično postavljali drugu supstanciju pod njim, koju su nazivali umom ili očinskim razumom, u kojoj su bili razlozi svih stvari, kako Makrobije izlaže na Scipionov san; no nisu postavljali nikakvu treću odijeljenu supstanciju koja bi se činila da odgovara Duhu Svetomu. Tako pak mi ne postavljamo Oca i Sina, koji se razlikuju prema supstanciji, nego je to bila zabluda Origenova i Arijeva, koji su u tome slijedili platonovce. To pak što je Trismegist rekao: „Monada je rodila monadu, i u sebe je svoj žar povratila“, ne treba odnositi na rođenje Sina ili proizlaženje Duha Svetoga, nego na proizvođenje svijeta, jer jedan je Bog proizveo jedan svijet radi ljubavi prema samome sebi.
Odgovor na 2. prigovor: za neku se stvar dvostruko navodi razlog. Na jedan način, radi dostatnoga dokazivanja nekoga korijena, kao što se u prirodnoj znanosti navodi dostatan razlog radi dokazivanja da je gibanje neba uvijek jednolične brzine. Na drugi se način navodi razlog ne koji dostatno dokazuje korijen, nego koji već postavljenomu korijenu pokazuje da se podudaraju posljedični učinci; kao što se u astronomiji postavlja razlog ekscentrika i epicikla iz toga što se, uz tu pretpostavku, mogu spasiti osjetilne pojave oko nebeskih gibanja; no ipak taj razlog nije dostatno dokazujući, jer bi se možda mogle spasiti i uz drugu načinjenu pretpostavku. Na prvi se dakle način može navesti razlog za dokazivanje da je Bog jedan, i slično. No na drugi se način drži razlog koji se navodi radi očitovanja Trojstva; jer naime, pretpostavivši Trojstvo, podudaraju se takvi razlozi; no ipak ne tako da bi se tim razlozima dostatno dokazalo Trojstvo osoba. I to je očito po pojedinostima. Beskonačna se naime dobrota Božja očituje i u proizvođenju stvorenja, jer beskonačne je moći iz ničega proizvoditi. Ne treba naime, ako se beskonačnom dobrotom priopćuje, da nešto beskonačno proizlazi od Boga, nego prima božansku dobrotu prema svojemu načinu. Slično također ono što se veli, da „bez zajedništva ne može biti ugodno posjedovanje ikojega dobra“, ima mjesta kada se u jednoj osobi ne nalazi savršena dobrota; stoga treba, radi pune dobrote ugodnosti, dobro nekoga drugoga koji joj je pridružen. Sličnost pak našega razuma ne dokazuje dostatno ništa o Bogu, zbog toga što se razum ne nalazi jednoznačno u Bogu i u nama. I otuda je to što Augustin tumačeći Ivana veli da se po vjeri dolazi k spoznaji, a ne obrnuto.
Odgovor na 3. prigovor: spoznaja božanskih osoba bila nam je nužna dvostruko. Na jedan način, radi ispravnoga mišljenja o stvaranju stvari. Po tome naime što kažemo da je Bog sve načinio svojom Riječju, isključuje se zabluda onih koji postavljaju da je Bog proizveo stvari iz nužnosti naravi. Po tome pak što u njemu postavljamo proizlaženje ljubavi, pokazuje se da Bog nije zbog kakve potrebe proizveo stvorenja, niti zbog kakva drugoga vanjskoga uzroka; nego radi ljubavi prema svojoj dobroti. Stoga i Mojsije, pošto je rekao: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“, dodaje: „Reče Bog: neka bude svjetlost“, radi očitovanja božanske Riječi; a poslije reče: „Vidje Bog svjetlost da je dobra“, kako bi pokazao odobravanje božanske ljubavi; i slično u ostalim djelima. Na drugi način, i prvenstvenije, radi ispravnoga mišljenja o spasenju ljudskoga roda, koje se dovršava po utjelovljenom Sinu i po daru Duha Svetoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.