Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 31, a. 3

Može li se isključna riječ, koja se čini da isključuje drugotnost, pridodati bitnomu imenu u božanstvu

Prigovor 1. Čini se da isključnu riječ „sam“ [solus] ne treba dodavati bitnomu izrazu u božanstvu. Jer prema Filozofu u II. Elench., „sam je onaj koji nije s drugim“. No Bog jest s anđelima i svetim dušama. Dakle, ne možemo reći „sam Bog“.

Prigovor 2. Nadalje, što god se pridodaje bitnomu izrazu u božanstvu, može se izricati o svakoj osobi po sebi, i o svima zajedno; jer budući da se prikladno veli „mudar Bog“, možemo reći: Otac je mudar Bog, i Trojstvo je mudar Bog. No Augustin u VI. De Trin. veli: „Valja razmotriti onu tvrdnju u kojoj se kaže da Otac nije sam istiniti Bog“. Dakle, ne može se reći „sam Bog“.

Prigovor 3. Nadalje, ako se ova riječ „sam“ pridodaje bitnomu izrazu, to će biti ili s obzirom na osobni prirok, ili s obzirom na bitni prirok. No ne s obzirom na osobni prirok, jer je ova tvrdnja neistinita: „Sam Bog jest Otac“, budući da je i čovjek otac. Niti također s obzirom na bitni prirok. Jer kad bi ova bila istinita: „Sam Bog stvara“, čini se da bi slijedilo kako bi ova bila istinita: „Sam Otac stvara“, jer što god se izriče o Bogu, može se izricati o Ocu. Ova je pak neistinita, jer i Sin je stvoritelj. Dakle, ova riječ „sam“ ne može se u božanstvu pridodati bitnomu izrazu.

Naprotiv, veli se u 1 Tim 1: „Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, samomu Bogu“.

Odgovaram: ova riječ „sam“ može se uzeti kategorički ili sinkategorički. Naziva se pak kategoričkom riječ koja apsolutno postavlja označenu stvarnost oko nekoga podmeta; kao „bijel“ oko „čovjek“, kada se kaže „bijeli čovjek“. Ako se dakle tako uzme ova riječ „sam“, nipošto se ne može pridodati nikojemu izrazu u božanstvu, jer bi postavljala osamljenost oko izraza kojemu bi se pridodala, i tako bi slijedilo da je Bog osamljen; što je protiv prethodnoga. Sinkategoričkom se pak naziva riječ koja označuje odnos priroka prema subjektu, kao ova riječ „svaki“, ili „nijedan“. I slično ova riječ „sam“, jer isključuje svaki drugi podmet iz zajedništva priroka. Kao kada se kaže: „Sam Sokrat piše“, ne daje se razumjeti da je Sokrat osamljen; nego da nitko s njime nije dionik u pisanju, premda su mnogi s njime. I na taj način ništa ne priječi ovu riječ „sam“ pridodati nekomu bitnomu izrazu u božanstvu, ukoliko se sve drugo osim Boga isključuje iz zajedništva priroka, kao ako kažemo: „Sam Bog jest vječan“, jer ništa osim Boga nije vječno.

Odgovor na 1. prigovor: premda anđeli i svete duše uvijek jesu s Bogom, ipak, kad ne bi bilo množine osoba u božanstvu, slijedilo bi da je Bog sam ili osamljen. Ne ukida se naime osamljenost pridruživanjem nečega što je tuđe naravi; kaže se naime da je netko sam u vrtu, premda su ondje mnoge biljke i životinje. I slično bi se reklo da je Bog sam ili osamljen, premda su anđeli i ljudi s njime, ako u božanstvu ne bi bilo više osoba. Pridruživanje dakle anđela i duša ne isključuje apsolutnu osamljenost od božanstva, a još manje odnosnu osamljenost, po usporedbi s nekim prirokom.

Odgovor na 2. prigovor: ova riječ „sam“, strogo govoreći, ne stavlja se sa strane priroka, koji se uzima formalno, odnosi se naime na podmet, ukoliko isključuje drugi podmet od onoga kojemu se pridodaje. No ovaj prilog „samo“, budući da je isključan, može se staviti sa strane subjekta i sa strane priroka; možemo naime reći: „Samo Sokrat trči“, to jest nitko drugi; i: „Sokrat samo trči“, to jest ništa drugo ne radi. Stoga se ne može u pravom smislu reći: „Otac je sam Bog“, ili: „Trojstvo je sam Bog“, osim možda ako se sa strane priroka shvati neka uključenost, da se kaže: „Trojstvo je Bog koji je sam Bog“. I prema tome mogla bi također biti istinita ova: „Otac je Bog koji je sam Bog“, ako bi se odnosna riječ odnosila na prirok, a ne na podmet. Augustin pak, kad veli da Otac nije sam Bog, nego da je Trojstvo sam Bog, govori tumačeći, kao da bi rekao: kad se kaže: „Kralju vjekova, nevidljivomu, samomu Bogu“, ne treba tumačiti o osobi Oca, nego o samom Trojstvu.

Odgovor na 3. prigovor: na oba se načina može ova riječ „sam“ pridodati bitnomu izrazu. Naime, ova tvrdnja: „Sam Bog jest Otac“, dvostruka je. Jer riječ „Otac“ može priricati osobu Oca, i tako je istinita, jer čovjek nije ta osoba. Ili može priricati samo odnos, i tako je neistinita, jer se odnos očinstva nalazi i u drugima, premda ne jednoznačno. Slično je ova istinita: „Sam Bog stvara“. Pa ipak ne slijedi: dakle sam Otac; jer, kako sofisti vele, isključna riječ čini nepomičnim izraz kojemu se pridodaje, tako da se pod njim ne može načiniti silazak za bilo koji od podmeta; ne slijedi naime: „Sam je čovjek razumna smrtna životinja, dakle sam Sokrat“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.