I, q. 31, a. 2
Može li se reći: Sin je drugi od Oca
Prigovor 1. Čini se da Sin nije drugi od Oca. „Drugi“ [alius] naime jest odnosna riječ različitosti supstancije. Ako je dakle Sin drugi od Oca, čini se da je od Oca različit. Što je protiv Augustina u VII. De Trin., gdje veli da, kada kažemo tri osobe, ne želimo razumjeti različitost.
Prigovor 2. Nadalje, koji god su drugi među sobom, na neki se način među sobom razlikuju. Ako je dakle Sin drugi od Oca, slijedi da se razlikuje od Oca. Što je protiv Ambrozija u I. De fide, gdje veli: „Otac i Sin božanstvom su jedno, niti je ondje razlika supstancije, niti ikakva različitost“.
Prigovor 3. Nadalje, od „drugi“ [alius] kaže se „tuđ“ [alienus]. No Sin nije tuđ Ocu, veli naime Hilarije u VII. De Trin. da u božanskim osobama nema ničega različitoga, ničega tuđega, ničega odjeljivoga. Dakle, Sin nije drugi od Oca.
Prigovor 4. Nadalje, „drugi“ [alius] i „drugo“ [aliud] isto označuju, a razlikuju se samo susprezanjem roda. Ako je dakle Sin drugi [alius] od Oca, čini se da slijedi kako je Sin drugo [aliud] od Oca.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De fide ad Petrum: „Jedna je naime bit Oca i Sina i Duha Svetoga, u kojoj nije drugo Otac, drugo Sin, drugo Duh Sveti; premda je osobno drugi Otac, drugi Sin, drugi Duh Sveti“.
Odgovaram: budući da se iz neuredno izrečenih riječi upada u krivovjerje, kako Jeronim veli, stoga kad govorimo o Trojstvu, valja postupati s oprezom i skromnošću, jer, kako Augustin veli u I. De Trin., „niti se igdje opasnije griješi, niti se trudnije što traži, niti se plodonosnije što nalazi“. Valja se pak u onome što govorimo o Trojstvu čuvati dviju oprečnih zabluda, umjereno kročeći između obiju: naime zablude Arijeve, koji je s Trojstvom osoba postavio trojstvo supstancija; i zablude Sabelijeve, koji je s jedinstvom biti postavio jedinstvo osobe. Radi izbjegavanja dakle zablude Arijeve, moramo u božanstvu izbjegavati ime različitosti i razlike, da se ne ukine jedinstvo biti; a možemo se služiti imenom razlikovanja, zbog odnosne opreke. Stoga ako se gdje u kojemu vjerodostojnom spisu nalazi različitost ili razlika osoba, uzima se različitost ili razlika za razlikovanje. No da se ne ukine jednostavnost božanske biti, valja izbjegavati ime odvajanja i dijeljenja, koje pripada cjelini na dijelove. Da se pak ne ukine jednakost, valja izbjegavati ime nejednakosti. A da se ne ukine sličnost, valja izbjegavati ime tuđega i neskladnoga, veli naime Ambrozije u knjizi De fide da u Ocu i Sinu nema neskladnoga, nego je jedno božanstvo; a prema Hilariju, kako je rečeno, u božanstvu nema ničega tuđega, ničega odjeljivoga. Radi izbjegavanja pak zablude Sabelijeve, moramo izbjegavati jedincatost, da se ne ukine priopćivost božanske biti, stoga Hilarije veli u VII. De Trin.: „Propovijedati Oca i Sina jedincatim Bogom, svetogrdno je“. Moramo također izbjegavati ime jedinoga, da se ne ukine broj osoba, stoga Hilarije u istoj knjizi veli da se od Boga isključuje shvaćanje jedincatoga i jedinoga. Kažemo ipak jedincati Sin, jer u božanstvu nema više sinova. Niti pak kažemo jedincati Bog, jer je božanstvo zajedničko mnogima; izbjegavamo također ime pomiješanoga, da se ne ukine red naravi od osoba, stoga Ambrozije veli u I. De fide: „Niti je pomiješano ono što je jedno, niti može biti mnogostruko ono što je nerazlučeno“. Valja izbjegavati i ime osamljenoga, da se ne ukine zajedništvo triju osoba, veli naime Hilarije u IV. De Trin.: „Nama ne valja ispovijedati niti osamljenoga, niti različitoga Boga“. Ovo pak ime „drugi“ [alius], uzeto u muškom rodu, ne označuje doli razlikovanje podmeta [suppositum]. Stoga prikladno možemo reći da je Sin drugi od Oca, jer je naime drugi podmet božanske naravi, kao što je druga osoba i druga hipostaza.
Odgovor na 1. prigovor: „drugi“ [alius], jer je kao neko pojedinačno ime, drži se sa strane podmeta, stoga za njegov pojam dostaje razlikovanje supstancije koja je hipostaza ili osoba. No različitost zahtijeva razlikovanje supstancije koja je bit. I stoga ne možemo reći da je Sin različit od Oca, premda je drugi.
Odgovor na 2. prigovor: razlika označuje razlikovanje oblika. Samo je pak jedan oblik u božanstvu, kako je očito po onome što se veli u Fil 2: „Koji, budući u obličju Božjemu“. I stoga ime onoga koji se razlikuje ne pristoji u pravom smislu u božanstvu, kako je očito po navedenom mjerodavnom navodu. Služi se ipak Damaščanin imenom razlike u božanskim osobama, ukoliko se odnosno svojstvo označuje po načinu oblika, stoga veli da se hipostaze međusobno ne razlikuju prema supstanciji, nego prema određenim svojstvima. No razlika se uzima za razlikovanje, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: tuđe je ono što je vanjsko i neslično. No to se ne označuje kad se kaže „drugi“. I stoga kažemo da je Sin drugi od Oca, premda ne kažemo tuđ.
Odgovor na 4. prigovor: srednji je rod neoblikovan, muški pak rod jest oblikovan i razlučen, i slično ženski. I stoga se prikladno srednjim rodom označuje zajednička bit, a muškim i ženskim stanovit određeni podmet u zajedničkoj naravi. Stoga se i u ljudskim stvarima, ako se pita: tko je taj? Odgovara se: Sokrat, što je ime podmeta; ako se pak pita: što je taj? Odgovara se: razumna i smrtna životinja. I stoga, jer je u božanstvu razlikovanje prema osobama, a ne prema biti, kažemo da je Otac drugi [alius] od Sina, ali ne drugo [aliud]; i obrnuto kažemo da su jedno [unum], ali ne jedan [unus].
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.