Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 31, a. 4

Može li se pridodati osobnomu izrazu

Prigovor 1. Čini se da se isključna riječ može pridodati osobnomu izrazu, čak i ako je prirok zajednički. Veli naime Gospodin govoreći Ocu u Iv 17: „Da spoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga“. Dakle, sam je Otac istiniti Bog.

Prigovor 2. Nadalje, u Mt 11 veli se: „Nitko ne pozna Sina doli Otac“; što isto označuje kao kad bi se reklo: „Sam Otac pozna Sina“. No poznavati Sina zajedničko je. Dakle, isto što i prije.

Prigovor 3. Nadalje, isključna riječ ne isključuje ono što pripada shvaćanju izraza kojemu se pridodaje; stoga ne isključuje dio, niti opće; ne slijedi naime: „Sam je Sokrat bijel, dakle ruka njegova nije bijela“; ili: „dakle čovjek nije bijel“. No jedna je osoba u shvaćanju druge, kao Otac u shvaćanju Sina, i obrnuto. Ne isključuje se dakle time što se kaže: „Sam Otac jest Bog“, Sin ili Duh Sveti. I tako se čini da je ovaj govor istinit.

Prigovor 4. Nadalje, Crkva pjeva: „Ti si sam Svevišnji, Isuse Kriste“.

Naprotiv, ovaj govor: „Sam Otac jest Bog“, ima dva razjašnjenja, naime: „Otac jest Bog“, i: „Nitko drugi osim Oca nije Bog“. No ovo je drugo neistinito, jer Sin je drugi od Oca, a koji je Bog. Dakle, i ova je neistinita: „Sam Otac jest Bog“. I tako o sličnima.

Odgovaram: kada kažemo: „Sam Otac jest Bog“, ova tvrdnja može imati višestruko shvaćanje. Ako naime riječ „sam“ postavlja osamljenost oko Oca, tako je neistinita, prema tome što se uzima kategorički. Prema tome pak što se uzima sinkategorički, tako se opet može shvatiti višestruko. Jer ako isključuje od oblika subjekta, tako je istinita, da smisao bude: „Sam Otac jest Bog“, to jest: onaj s kojim nitko drugi nije Otac, jest Bog. I na taj način tumači Augustin u VI. De Trin. kad veli: „Samoga Oca kažemo ne zato što se odvaja od Sina ili Duha Svetoga; nego govoreći to, označujemo da oni zajedno s njime nisu Otac“. No taj se smisao ne dobiva iz uobičajenoga načina govora, osim ako se shvati neka uključenost, kao ako se kaže: onaj koji se sam naziva Otac, jest Bog. Prema vlastitomu pak smislu, isključuje iz zajedništva priroka. I tako je ova tvrdnja neistinita ako isključuje drugoga [alium] u muškom rodu; a istinita je ako isključuje drugo [aliud] samo u srednjem rodu, jer Sin je drugi od Oca, no ne drugo; slično i Duh Sveti. Ali jer se ova riječ „sam“ u pravom smislu odnosi na subjekt, kako je rečeno, više je nagnuta k isključivanju drugoga [alium] nego drugoga [aliud]. Stoga ne valja širiti takav govor; nego ga pobožno tumačiti ako se gdje nađe u vjerodostojnom Pismu.

Odgovor na 1. prigovor: kada kažemo: „Tebe samoga istinitoga Boga“, ne razumije se o osobi Oca, nego o čitavom Trojstvu, kako Augustin tumači. Ili, ako se razumije o osobi Oca, ne isključuju se ostale osobe, zbog jedinstva biti, ukoliko riječ „sam“ isključuje samo drugo [aliud], kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: i slično valja reći na drugi prigovor. Kada se naime nešto bitno izriče o Ocu, ne isključuje se Sin ili Duh Sveti, zbog jedinstva biti. Ipak valja znati da u navedenom mjerodavnom navodu ova riječ „nitko“ nije isto što i „nijedan čovjek“, što se čini da riječ označuje (ne bi se naime mogla izuzeti osoba Oca), nego se uzima, prema običaju govora, razdjelno za bilo koju razumnu narav.

Odgovor na 3. prigovor: isključna riječ ne isključuje ono što pripada shvaćanju izraza kojemu se pridodaje ako se ne razlikuje prema podmetu, kao dio i opće. No Sin se podmetom razlikuje od Oca, i stoga nije sličan razlog.

Odgovor na 4. prigovor: ne kažemo apsolutno da je sam Sin Svevišnji, nego da je sam Svevišnji s Duhom Svetim, u slavi Boga Oca.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.