I, q. 30, a. 2
Koliko ih je
Prigovor 1. Čini se da je u Bogu više osoba od tri. Množina je naime osoba u božanstvu prema množini odnosnih svojstava, kako je rečeno. No četiri su odnosa u božanstvu, kako je gore rečeno, naime očinstvo, sinovstvo, zajedničko istjecanje duha [spiratio] i proizlaženje. Dakle, četiri su osobe u božanstvu.
Prigovor 2. Nadalje, ne razlikuje se više narav od volje u Bogu nego narav od razuma. No u božanstvu je druga osoba koja proizlazi po načinu volje, kao ljubav; a druga koja proizlazi po načinu naravi, kao Sin. Dakle, postoji također druga koja proizlazi po načinu razuma, kao Riječ; i druga koja proizlazi po načinu naravi, kao Sin. I tako opet slijedi da nisu samo tri osobe u božanstvu.
Prigovor 3. Nadalje, u stvorenim stvarima ono što je izvrsnije ima više unutrašnjih djelovanja, kao što čovjek iznad ostalih životinja ima spoznavati razumom i htjeti. No Bog beskonačno nadilazi svako stvorenje. Dakle, ondje nije samo osoba koja proizlazi po načinu volje i po načinu razuma, nego na beskonačno drugih načina. Dakle, beskonačno je osoba u božanstvu.
Prigovor 4. Nadalje, iz beskonačne je dobrote Očeve to što se beskonačno samopriopćuje proizvodeći božansku osobu. No i u Duhu Svetome jest beskonačna dobrota. Dakle, Duh Sveti proizvodi božansku osobu, a ta drugu, i tako u beskonačno.
Prigovor 5. Nadalje, sve što je sadržano pod određenim brojem izmjereno je, jer broj je stanovita mjera. No božanske su osobe neizmjerne, kako je očito po Atanaziju: „Neizmjeran Otac, neizmjeran Sin, neizmjeran Duh Sveti“. Dakle, ne sadržavaju se pod trojstvenim brojem.
Naprotiv, veli se u zadnjem poglavlju 1 Iv: „Trojica su što svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti“. A onima koji pitaju što trojica? Odgovara se: tri osobe, kako veli Augustin u VII. De Trin. Dakle, samo su tri osobe u božanstvu.
Odgovaram: prema prethodnome, nužno je postaviti samo tri osobe u božanstvu. Pokazano je naime da je više osoba više opstojećih odnosa koji se stvarno međusobno razlikuju. Stvarno pak razlikovanje među božanskim odnosima postoji samo po naravi odnosne opreke. Dakle, dva oprečna odnosa moraju pripadati dvjema osobama; ako pak koji odnosi nisu oprečni, nužno je da pripadaju istoj osobi. Očinstvo dakle i sinovstvo, budući da su oprečni odnosi, iz nužnosti pripadaju dvjema osobama. Opstojeće je dakle očinstvo osoba Oca, a opstojeće sinovstvo osoba Sina. Druga pak dva odnosa nemaju opreku ni prema jednomu od ovih, nego se međusobno opiru. Nemoguće je dakle da oba pripadaju jednoj osobi. Potrebno je dakle ili da jedan od njih pripada objema rečenim osobama, ili da jedan pripada jednoj, a drugi drugoj. No ne može biti da proizlaženje pripada Ocu i Sinu, ili jednome od njih; jer bi tako slijedilo da proizlaženje razuma, koje je rođenje u božanstvu, po kojemu se uzimaju očinstvo i sinovstvo, proistječe iz proizlaženja ljubavi, po kojemu se uzimaju istjecanje duha [spiratio] i proizlaženje, ako bi osoba koja rađa i rođena proizišle od onoga koji izdiše; što se protivi prethodnomu. Preostaje dakle da istjecanje duha pripada i osobi Oca i osobi Sina, kao ono koje nema nikakvu odnosnu opreku ni prema očinstvu ni prema sinovstvu. I posljedično tome treba da proizlaženje pripada drugoj osobi, koja se naziva osoba Duha Svetoga, koja proizlazi po načinu ljubavi, kako je gore izloženo. Preostaje dakle da su samo tri osobe u božanstvu, naime Otac i Sin i Duh Sveti.
Odgovor na 1. prigovor: premda su četiri odnosa u božanstvu, ipak se jedan od njih, naime istjecanje duha [spiratio], ne odvaja od osobe Oca i Sina, nego pripada obojici. I tako, premda je odnos, ipak se ne naziva svojstvom, jer ne pripada samo jednoj osobi; niti je osobni odnos, to jest onaj koji konstituira osobu. No ova tri odnosa, očinstvo, sinovstvo i proizlaženje, nazivaju se osobna svojstva, kao ona koja konstituiraju osobe; naime, očinstvo je osoba Oca, sinovstvo osoba Sina, proizlaženje osoba Duha Svetoga koji proizlazi.
Odgovor na 2. prigovor: ono što proizlazi po načinu razuma, kao Riječ, proizlazi prema naravi sličnosti, kao i ono što proizlazi po načinu naravi; i stoga je gore rečeno da je proizlaženje božanske Riječi samo rođenje po načinu naravi. Ljubav pak, ukoliko je takva, ne proizlazi kao sličnost onoga od koga proizlazi (premda je u božanstvu ljubav istobitna ukoliko je božanska); i stoga se proizlaženje ljubavi ne naziva rođenjem u božanstvu.
Odgovor na 3. prigovor: čovjek, budući da je savršeniji od drugih životinja, ima više unutrašnjih djelovanja nego druge životinje, jer je njegovo savršenstvo po načinu sastavljenosti. Stoga u anđelima, koji su savršeniji i jednostavniji, ima manje unutrašnjih djelovanja nego u čovjeku, jer u njima nema maštanja, osjećanja i tome slično. No u Bogu po stvari nema doli jedno djelovanje, koje je njegova bit. A kako su dva proizlaženja, gore je pokazano.
Odgovor na 4. prigovor: taj bi dokaz vrijedio kad bi Duh Sveti imao brojčano drugu dobrotu od dobrote Očeve; trebalo bi naime da, kao što Otac po svojoj dobroti proizvodi božansku osobu, tako i Duh Sveti. No jedna je te ista dobrota Očeva i Duha Svetoga. Niti postoji razlikovanje osim po odnosima osoba. Stoga dobrota pripada Duhu Svetomu kao primljena od drugoga, a Ocu kao onomu od koga se priopćuje drugomu. Opreka pak odnosa ne dopušta da s odnosom Duha Svetoga bude odnos počela s obzirom na božansku osobu, jer on sam proizlazi od drugih osoba koje mogu biti u božanstvu.
Odgovor na 5. prigovor: određeni broj, ako se uzme jednostavni broj, koji je samo u shvaćanju razuma, mjeri se po jednome. Ako se pak uzme broj stvari u božanskim osobama, tako ondje ne pristoji narav izmjerenoga, jer je ista veličina triju osoba, kako će se niže pokazati; a isto se ne mjeri po istome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.