Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 30, a. 1

Ima li više osoba u božanstvu

Prigovor 1. Čini se da ne treba postavljati više osoba u božanstvu. Osoba je naime pojedinačna supstancija razumne naravi. Ako je dakle više osoba u božanstvu, slijedi da je više supstancija, što se čini krivovjernim.

Prigovor 2. Nadalje, množina apsolutnih svojstava ne stvara razlikovanje osoba, ni u Bogu ni u nama; dakle, mnogo manje množina odnosa. No u Bogu nema druge množine doli odnosa, kako je gore rečeno. Dakle, ne može se reći da je u Bogu više osoba.

Prigovor 3. Nadalje, Boetije govoreći o Bogu veli da je to uistinu jedno u čemu nema nikakva broja. No množina uključuje broj. Dakle, nema više osoba u božanstvu.

Prigovor 4. Nadalje, gdje god je broj, ondje je cjelina i dio. Ako dakle u Bogu postoji broj osoba, u Bogu će se postavljati cjelina i dio, što se protivi božanskoj jednostavnosti.

Naprotiv, Atanazije veli: „Druga je naime osoba Oca, druga Sina, druga Duha Svetoga“. Dakle, Otac i Sin i Duh Sveti jesu više osoba.

Odgovaram: da je više osoba u božanstvu, slijedi iz prethodnoga. Gore je naime pokazano da ovo ime osoba u božanstvu označuje odnos kao opstojeću stvarnost u božanskoj naravi. Gore je pak izloženo da je više stvarnih odnosa u božanstvu. Stoga slijedi da je više opstojećih stvarnosti u božanskoj naravi. A to znači da je više osoba u božanstvu.

Odgovor na 1. prigovor: supstancija se ne stavlja u definiciju osobe ukoliko označuje bit, nego ukoliko označuje suppositum [podmet]; što je očito iz toga što se dodaje „pojedinačna“. Za označivanje pak tako nazvane supstancije Grci imaju riječ hipostaza; stoga, kao što mi kažemo tri osobe, tako oni kažu tri hipostaze. Mi pak nismo navikli govoriti tri supstancije, da se ne bi razumjele tri biti, zbog dvosmislenosti imena.

Odgovor na 2. prigovor: apsolutna svojstva u božanstvu, kao dobrota i mudrost, ne opiru se međusobno; stoga se niti stvarno ne razlikuju. Premda im dakle pristoji opstojati, ipak nisu više opstojećih stvarnosti, što znači biti više osoba. Apsolutna pak svojstva u stvorenim stvarima ne opstoje, premda se stvarno međusobno razlikuju, kao bjelina i slatkoća. No odnosna svojstva u Bogu i opstoje i stvarno se međusobno razlikuju, kako je gore rečeno. Stoga množina takvih svojstava dostaje za množinu osoba u božanstvu.

Odgovor na 3. prigovor: od Boga se, zbog vrhovnoga jedinstva i jednostavnosti, isključuje svaka množina apsolutno izrečenoga; ali ne i množina odnosa. Zato što se odnosi izriču o nečemu kao prema drugome; i tako ne unose sastavljenost u samome o komu se izriču, kako u istoj knjizi uči Boetije.

Odgovor na 4. prigovor: broj je dvostruk, naime jednostavni ili apsolutni broj, kao dva i tri i četiri; i broj koji je u brojivim stvarima, kao dva čovjeka i dva konja. Ako se dakle u božanstvu broj uzme apsolutno ili apstraktno, ništa ne priječi da u njemu bude cjelina i dio, i tako postoji samo u shvaćanju našega razuma; naime, apsolutni broj odvojen od brojivih stvari postoji samo u razumu. Ako pak uzmemo broj onako kako je u brojivim stvarima, tako je u stvorenim stvarima jedno dio dvaju, a dvoje triju, kao što je jedan čovjek dio dvojice, a dvojica trojice; ali nije tako u Bogu, jer toliki je Otac kolika je čitava Trojica, kako će se niže pokazati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.