Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 28, a. 2

Jesu li ti odnosi sama božanska bit, ili su izvana pridodani

Prigovor 1. Čini se da odnos u Bogu nije isto što i njegova bit. Veli naime Augustin u V. De Trin. da „ne izriče se sve što se izriče u Bogu prema supstanciji. Izriče se naime s obzirom na što [relativno], kao Otac prema Sinu, no to se ne izriče prema supstanciji“. Dakle, odnos nije božanska bit.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u VII. De Trin.: „Svaka stvar koja se izriče relativno, jest također nešto osim relacije; kao čovjek gospodar, i čovjek sluga“. Ako su dakle neki odnosi u Bogu, treba da u Bogu bude nešto drugo osim odnosa. No to drugo ne može biti doli bit. Dakle, bit je nešto drugo od odnosa.

Prigovor 3. Nadalje, bitak relacije jest odnositi se prema drugome, kako se veli u Kategorijama. Ako je dakle odnos sama božanska bit, slijedi da je bitak božanske biti odnositi se prema drugome; što proturječi savršenosti božanskoga bitka, koji je ponajvećma apsolutan i po sebi opstojeći, kako je gore pokazano. Dakle, odnos nije sama božanska bit.

Naprotiv, svaka stvar koja nije božanska bit jest stvorenje. No odnos stvarno pristoji Bogu. Ako dakle nije božanska bit, bit će stvorenje; i tako mu se neće imati iskazivati bogoštovlje [klanjanje latrije], protiv čega se u predslovlju pjeva: „Da se u osobama časti svojstvo, a u veličanstvu jednakost“.

Odgovaram: o tome se kaže da je Gilbert Porretanski zabludio, ali da je svoju zabludu poslije opozvao na Saboru u Reimsu. Rekao je naime da su odnosi u božanstvu pridošli, ili izvana pridodani. Radi bjelodanosti toga valja razmotriti da je u svakom od devet rodova akcidenta razmotriti dvoje. Od kojih je jedno bitak koji pripada svakomu od njih prema tome što je akcident. I to je zajednički u svima biti u subjektu; jer bitak je akcidenta biti u drugome. Drugo što se može razmotriti u svakome jest vlastiti pojam svakoga od tih rodova. I u drugim rodovima osim odnosa, kao količini i kakvoći, također se vlastiti pojam roda uzima prema usporedbi sa subjektom; jer količina se naziva mjerom supstancije, a kakvoća raspoloženjem supstancije. No vlastiti se pojam odnosa ne uzima prema usporedbi s onim u čemu jest, nego prema usporedbi s nečim izvana. Ako dakle razmotrimo, čak i u stvorenim stvarima, odnose prema onome što odnosi jesu, tako se nalaze da su pridošli, a ne iznutra pridodani; kao da označuju upućenost koja na neki način dotiče samu odnosnu stvar, ukoliko od nje teži k drugome. Ako se pak odnos razmatra prema tome što je akcident, tako je prisutan u subjektu, i ima akcidentalan bitak u njemu. No Gilbert Porretanski razmatrao je odnos samo na prvi način. Što god pak u stvorenim stvarima ima akcidentalan bitak, prema tome što se prenosi u Boga, ima supstancijalan bitak; ništa naime nije u Bogu kao akcident u subjektu, nego što god je u Bogu, njegova je bit. Tako dakle s one strane s koje odnos u stvorenim stvarima ima akcidentalan bitak u subjektu, odnos koji stvarno postoji u Bogu ima bitak božanske biti, bivajući posve s njom istovjetan. U tome pak što se naziva odnosom ne označuje se neki odnos prema biti, nego više prema svojemu oprijeku. I tako je bjelodano da je odnos koji stvarno postoji u Bogu isto s biti po stvari; i ne razlikuje se osim prema razumskom pojmu, ukoliko se u odnosu označuje usmjerenost prema svojemu oprijeku, koja se ne označuje u imenu biti. Bjelodano je dakle da u Bogu nije različit bitak odnosa i bitak biti, nego jedan te isti.

Odgovor na 1. prigovor: one riječi Augustinove ne pripadaju tomu da očinstvo, ili drugi odnos koji je u Bogu, prema svojemu bitku ne bi bio isto što i božanska bit; nego da se ne pririče po načinu supstancije, kao postojeći u onome o komu se izriče, nego kao odnoseći se prema drugome. I zbog toga se kaže da su samo dvije kategorije u božanstvu. Jer druge kategorije označuju odnos prema onome o čemu se izriču, kako prema svojemu bitku, tako i prema pojmu vlastitoga roda; no ništa što je u Bogu ne može imati odnos prema onome u čemu jest ili o čemu se izriče osim odnosa istovjetnosti, zbog vrhovne Božje jednostavnosti.

Odgovor na 2. prigovor: kao što se u stvorenim stvarima u onome što se izriče relativno ne nalazi samo usmjerenost prema drugome, nego također nešto apsolutno, tako i u Bogu, ali ipak na različit način. Jer ono što se u stvorenju nalazi osim onoga što je sadržano pod značenjem relativnoga imena jest druga stvar; u Bogu pak to nije druga stvar, nego jedna te ista, koja se ne izriče savršeno imenom odnosa, kao obuhvaćena pod značenjem takva imena. Rečeno je naime gore, kad se raspravljalo o božanskim imenima, da se više sadržava u savršenosti božanske biti nego što se ikojim imenom može označiti. Stoga ne slijedi da u Bogu osim odnosa postoji nešto drugo po stvari, nego samo kad se promatra pojam imenâ.

Odgovor na 3. prigovor: ako se u božanskoj savršenosti ne bi sadržavalo ništa više od onoga što označuje relativno ime, slijedilo bi da je njegov bitak nesavršen, kao onaj koji se odnosi prema nečemu drugome; kao što ne bi bio nešto opstojeće ako se ondje ne bi sadržavalo više od onoga što se označuje imenom mudrosti. Ali jer je savršenost božanske biti veća nego što bi se mogla obuhvatiti značenjem ikojega imena, ne slijedi, ako relativno ime, ili bilo koje drugo ime izrečeno o Bogu, ne označuje nešto savršeno, da božanska bit ima nesavršen bitak; jer božanska bit obuhvaća u sebi savršenost svih rodova, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.