I, q. 28, a. 1
Ima li u Bogu stvarnih odnosa
Prigovor 1. Čini se da u Bogu nema nikakvih stvarnih odnosa. Veli naime Boetije u knjizi De Trin. da „kad tko kategorije prenese u božansko priricanje, sve se mijenja u supstanciju što se može izricati; odnos pak nikako ne može biti pridan“. No što god je stvarno u Bogu, o njemu se može izricati. Dakle, odnos nije stvarno u Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, Boetije veli u istoj knjizi da je „sličan odnos u Trojstvu Oca prema Sinu, i obojice prema Duhu Svetomu, kao onoga što je isto prema onomu što je isto“. No takav je odnos samo razumski, jer svaki stvarni odnos stvarno zahtijeva dvije krajnosti. Dakle, odnosi koji se postavljaju u božanstvu nisu stvarni odnosi, nego samo razumski.
Prigovor 3. Nadalje, odnos očinstva jest odnos počela. No kad se kaže: Bog je počelo stvorenja, ne označuje se nikakav stvarni odnos, nego samo razumski. Dakle, ni očinstvo u božanstvu nije stvarni odnos. I po istom razlogu ni ostali odnosi koji se ondje postavljaju.
Prigovor 4. Nadalje, rođenje u božanstvu jest prema proizlaženju razumskoga pojma [Riječi]. No odnosi koji slijede djelovanje razuma jesu razumski odnosi. Dakle, očinstvo i sinovstvo, koji se izriču u božanstvu prema rođenju, jesu samo razumski odnosi.
Naprotiv, Otac se ne naziva osim od očinstva, i Sin od sinovstva. Ako dakle očinstvo i sinovstvo nisu u Bogu stvarno, slijedi da Bog nije stvarno Otac ili Sin, nego samo prema razumskom shvaćanju, što je sabelijevsko krivovjerje.
Odgovaram: stanoviti odnosi jesu u božanstvu stvarno. Radi bjelodanosti toga valja razmotriti da se samo u onome što se naziva odnosom nalaze neke stvari samo po razumu, a ne po stvari. Čega nema u drugim rodovima, jer drugi rodovi, kao količina i kakvoća, prema vlastitom pojmu označuju nešto što u nečemu biva. No ono što se naziva odnosom prema vlastitom pojmu označuje samo upućenost prema drugome. Koja je upućenost doduše ponekad u samoj naravi stvari; kao kad su neke stvari prema svojoj naravi međusobno usmjerene i imaju međusobnu nagnutost. I takvi odnosi moraju biti stvarni. Kao što je u teškom tijelu nagnutost i red prema središnjemu mjestu, stoga je stanovit odnos u samom teškom tijelu s obzirom na središnje mjesto. I slično je s ostalim takvim stvarima. Ponekad je pak odnos označen onim što se naziva odnosom samo u samom zahvaćanju razuma koji jedno s drugim uspoređuje, i tada je to samo razumski odnos; kao kad razum uspoređuje čovjeka sa životinjom, kao vrstu s rodom. Kada pak nešto proizlazi od počela iste naravi, nužno je da oboje, naime ono što proizlazi i ono od koga proizlazi, pripadaju istomu redu, i tako moraju imati stvarne međusobne odnose. Budući dakle da su proizlaženja u božanstvu u istovjetnosti naravi, kako je pokazano, nužno je da odnosi koji se uzimaju prema božanskim proizlaženjima budu stvarni odnosi.
Odgovor na 1. prigovor: za odnos se veli da se nikako ne pririče u Bogu prema vlastitom pojmu onoga što se naziva odnosom; ukoliko se naime vlastiti pojam onoga što se naziva odnosom ne uzima po usporedbi s onim u čemu je odnos, nego po odnosu prema drugome. Nije dakle time htio isključiti da odnos bude u Bogu, nego da se ne pririče po načinu ulaženja u subjekt prema vlastitom pojmu odnosa, nego više po načinu držanja prema drugome.
Odgovor na 2. prigovor: odnos koji se označuje ovim imenom „isto“ jest samo razumski odnos ako se uzme jednostavno isto; jer takav odnos ne može stajati doli u stanovitom redu koji razum pronalazi nečega prema samome sebi, prema nekim njegovim dvama razmatranjima. Drukčije je pak kada se za neke stvari kaže da su iste ne brojem, nego u naravi roda ili vrste. Boetije dakle odnose koji su u božanstvu prispodobljuje odnosu istovjetnosti, ne s obzirom na sve, nego samo s obzirom na to što se takvim odnosima ne čini raznolikom supstancija, kao ni odnosom istovjetnosti.
Odgovor na 3. prigovor: budući da stvorenje proizlazi od Boga u različitosti naravi, Bog je izvan reda cjelokupnoga stvorenja, niti je iz njegove naravi njegov odnos prema stvorenjima. Ne proizvodi naime stvorenja iz nužnosti svoje naravi, nego po razumu i po volji, kako je gore rečeno. I stoga u Bogu nema stvarnoga odnosa prema stvorenjima. No u stvorenjima je stvarni odnos prema Bogu, jer su stvorenja obuhvaćena pod božanskim redom, i u njihovoj je naravi da ovise o Bogu. Ali božanska su proizlaženja u istoj naravi. Stoga nije sličan razlog.
Odgovor na 4. prigovor: odnosi koji slijede samo djelovanje razuma u samim spoznatim stvarima jesu samo razumski odnosi, jer ih naime razum pronalazi između dviju spoznatih stvari. No odnosi koji slijede djelovanje razuma, koji su između riječi što razumski proizlazi i onoga od koga proizlazi, nisu samo razumski odnosi, nego stvarni, jer je i sam razum neka stvar, i uspoređuje se stvarno s onim što razumski proizlazi, kao tjelesna stvar s onim što proizlazi tjelesno. I tako su očinstvo i sinovstvo stvarni odnosi u božanstvu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.