Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 27, a. 4

Može li se to drugo proizlaženje nazvati rođenjem

Prigovor 1. Čini se da je proizlaženje ljubavi u božanstvu rođenje. Što naime u živim bićima proizlazi u sličnosti naravi, naziva se rođenim i onim što se rađa. No ono što proizlazi u božanstvu po načinu ljubavi, proizlazi u sličnosti naravi; inače bi bilo tuđe božanskoj naravi, i tako bi bilo proizlaženje prema van. Dakle, ono što proizlazi u božanstvu po načinu ljubavi, proizlazi kao rođeno i ono što se rađa.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je sličnost od naravi Riječi, tako je također od naravi ljubavi; stoga se veli u Sir 13 da „svaka životinja ljubi sebi slično“. Ako dakle po razlogu sličnosti Riječi koja proizlazi pristoji biti rođenom i rađati se, čini se također da ljubavi koja proizlazi pristoji biti rođenom.

Prigovor 3. Nadalje, nema u rodu onoga čega nema u nekoj njegovoj vrsti. Ako je dakle u božanstvu stanovito proizlaženje ljubavi, potrebno je da osim ovoga zajedničkoga imena ima neko posebno ime. No ne može se dati drugo ime osim rođenja. Dakle, čini se da je proizlaženje ljubavi u božanstvu rođenje.

Naprotiv, jer prema tome bi slijedilo da bi Duh Sveti, koji proizlazi kao ljubav, proizlazio kao rođen. Što se protivi onomu Atanazijevu: „Duh Sveti od Oca i Sina nije načinjen, ni stvoren, ni rođen, nego proizlazeći“.

Odgovaram: proizlaženje ljubavi u božanstvu ne treba nazivati rođenjem. Radi bjelodanosti toga valja znati da je ta razlika između razuma i volje što razum postaje u činu po tome što je spoznata stvar u razumu prema svojoj sličnosti; volja pak postaje u činu ne po tome što bi neka sličnost htjenoga bila u volji, nego iz toga što volja ima stanovitu nagnutost prema htjenoj stvari. Proizlaženje dakle koje se promatra prema pojmu razuma jest prema pojmu sličnosti, i utoliko može imati pojam rođenja, jer svaki roditelj rađa sebi slično. No proizlaženje koje se promatra prema pojmu volje ne razmatra se prema pojmu sličnosti, nego više prema pojmu onoga što potiče i pokreće na nešto. I stoga ono što proizlazi u božanstvu po načinu ljubavi ne proizlazi kao rođeno ili kao Sin, nego više proizlazi kao Duh, kojim se imenom označuje stanovito životno gibanje i poticaj, ukoliko se za nekoga kaže da se iz ljubavi pokreće ili potiče na činjenje nečega.

Odgovor na 1. prigovor: što god je u božanstvu, jedno je s božanskom naravi. Stoga se sa strane toga jedinstva ne može uzeti vlastiti pojam ovoga ili onoga proizlaženja prema kojemu bi se jedno razlikovalo od drugoga; nego je nužno da se vlastiti pojam ovoga ili onoga proizlaženja uzme prema redu jednoga proizlaženja prema drugome. Takav se pak red promatra prema pojmu volje i razuma. Stoga prema njihovu vlastitomu pojmu zadobiva u božanstvu ime i jedno i drugo proizlaženje, koje se pridaje za označivanje vlastitoga pojma stvari. I otuda je to što onaj koji proizlazi po načinu ljubavi i prima božansku narav, a ipak se ne naziva rođenim.

Odgovor na 2. prigovor: sličnost drukčije pripada Riječi, a drukčije ljubavi. Naime, Riječi pripada ukoliko je ona sama stanovita sličnost spoznate stvari, kao što je rođeno sličnost roditelja; no ljubavi pripada ne to da sama ljubav bude sličnost, nego ukoliko je sličnost počelo ljubljenja. Stoga ne slijedi da je ljubav rođena, nego da je rođeno počelo ljubavi.

Odgovor na 3. prigovor: Boga ne možemo imenovati osim iz stvorenja, kako je gore rečeno. I jer u stvorenjima priopćivanje naravi nije osim po rođenju, proizlaženje u božanstvu nema vlastitoga ili posebnoga imena osim rođenja. Stoga je proizlaženje koje nije rođenje ostalo bez posebnoga imena. Ali može se nazvati istjecanje duha [izdisanje], jer je proizlaženje Duha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.