I, q. 23, a. 6
O sigurnosti predodređenja; spasavaju li se, naime, predodređeni nepogrješivo
Prigovor 1. Čini se da predodređenje nije sigurno. Jer na ono iz Otk 3: „Drži što imaš, da nitko ne uzme vijenac tvoj“, veli Augustin da „drugi neće primiti, osim ako ovaj ne izgubi“. Može se dakle i steći i izgubiti vijenac, koji je učinak predodređenja. Nije dakle predodređenje sigurno.
Prigovor 2. Nadalje, ako se pretpostavi što je moguće, ne slijedi ništa nemoguće. Moguće je pak da netko tko je predodređen, kao Petar, sagriješi i tada pogine. No ako se to pretpostavi, slijedi da se učinak predodređenja izjalovio. To dakle nije nemoguće. Dakle, predodređenje nije sigurno.
Prigovor 3. Nadalje, što god je Bog mogao, može. No mogao je ne predodrediti onoga koga je predodredio. Dakle, i sada može ne predodrediti. Dakle, predodređenje nije sigurno.
Naprotiv, na ono iz Rim 8: „Koje predzna, te i predodredi itd.“, Glosa veli: „Predodređenje je predznanje i priprava Božjih dobročinstava, po kojoj se najsigurnije oslobađaju svi koji se oslobađaju“.
Odgovaram: predodređenje najsigurnije i nepogrješivo postiže svoj učinak, a ipak ne nameće nužnost, tako naime da bi njegov učinak proizlazio iz nužnosti. Rečeno je naime gore da je predodređenje dio providnosti. No nije sve što podliježe providnosti nužno, nego se neke stvari događaju slučajno, prema stanju bližih uzroka koje je božanska providnost odredila za takve učinke. A ipak je red providnosti nepogrješiv, kako je gore pokazano. Tako je dakle i red predodređenja siguran; a ipak se ne ukida sloboda volje, iz koje slučajno proizlazi učinak predodređenja. Uza to valja također razmotriti ono što je gore rečeno o božanskom znanju i o božanskoj volji, koji ne oduzimaju slučajnost stvarima, premda su najsigurniji i nepogrješivi.
Odgovor na 1. prigovor: za vijenac se veli da pripada nekomu na dva načina. Na jedan način, iz božanskoga predodređenja, i tako nitko svoj vijenac ne gubi. Na drugi način, iz zasluge milosti, jer ono što zaslužujemo na neki je način naše. I tako netko svoj vijenac može izgubiti po smrtnom grijehu koji slijedi. No onaj drugi taj izgubljeni vijenac prima ukoliko se postavlja na njegovo mjesto. Bog naime ne dopušta da jedni padnu a da druge ne podigne, prema onome iz Job 34: „Sotrt će mnoge i bezbrojne, i postavit će druge na njihovo mjesto“. Tako su naime na mjesto palih anđela postavljeni ljudi; i na mjesto Židova, pogani. A onaj koji je postavljen na njegovo mjesto u stanje milosti također i u pogledu ovoga prima vijenac onoga koji je pao, što će se dobrima koja je onaj drugi učinio radovati u vječnom životu, u kojemu će se svatko radovati dobrima koja je učinio kako on sam, tako i drugi.
Odgovor na 2. prigovor: premda je moguće da onaj koji je predodređen umre u smrtnom grijehu ako se promatra po sebi; ipak je to nemoguće pod pretpostavkom (ukoliko se naime pretpostavlja) da je predodređen. Stoga ne slijedi da se predodređenje može izjaloviti.
Odgovor na 3. prigovor: budući da predodređenje uključuje božansku volju, kao što je gore rečeno da je to da Bog hoće nešto stvoreno nužno pod pretpostavkom, zbog nepromjenjivosti božanske volje, ali ne apsolutno; tako valja reći i ovdje o predodređenju. Stoga ne treba reći da Bog može ne predodrediti onoga koga je predodredio, ako se uzme u složenom smislu; premda, promatrajući apsolutno, Bog može predodrediti ili ne predodrediti. No time se ne ukida sigurnost predodređenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.