I, q. 23, a. 5
Jesu li zasluge uzrok ili razlog predodređenja ili odbačenja ili odabira
Prigovor 1. Čini se da je predznanje zasluga uzrok predodređenja. Veli naime Apostol u Rim 8: „Koje predzna, te i predodredi“. A Ambrozijeva Glosa, na ono iz Rim 9: „Smilovat ću se komu se smilujem itd.“, veli: „Milosrđe ću dati onomu za koga predznam da će se svim srcem obratiti k meni“. Dakle, čini se da je predznanje zasluga uzrok predodređenja.
Prigovor 2. Nadalje, božansko predodređenje uključuje božansku volju, koja ne može biti nerazumna, budući da je predodređenje naum milosrđa, kako Augustin veli. No nikakav drugi razlog predodređenja ne može postojati osim predznanja zasluga. Dakle, predznanje zasluga jest uzrok ili razlog predodređenja.
Prigovor 3. Nadalje, „nema nepravde u Boga“, kako se veli u Rim 9. Čini se pak nepravednim da se jednakima daju nejednake stvari. No svi su ljudi jednaki i po naravi i po istočnomu grijehu; a nejednakost se u njima uočava prema zaslugama ili krivnjama vlastitih čina. Dakle, Bog ne pripravlja ljudima nejednake stvari, predodređujući i odbacujući, osim zbog predznanja različitih zasluga.
Naprotiv, veli Apostol u Tit 3: „Ne zbog djelâ pravednosti koja smo mi učinili, nego po svojem milosrđu spasi nas“. Kako nas je pak spasio, tako nas je i predodredio da budemo spašeni. Dakle, predznanje zasluga nije uzrok ili razlog predodređenja.
Odgovaram: budući da predodređenje uključuje volju, kako je gore rečeno, tako valja istraživati razlog predodređenja kako se istražuje razlog božanske volje. Rečeno je pak gore da se ne može odrediti uzrok božanske volje sa strane samoga čina htijenja; ali može se odrediti razlog sa strane htjenih stvari, ukoliko naime Bog hoće da nešto bude radi drugoga. Nitko dakle nije bio toliko bezumna uma da bi rekao da su zasluge uzrok božanskoga predodređenja sa strane čina onoga koji predodređuje. No postavlja se pitanje ima li predodređenje kakav uzrok sa strane učinka. A to je pitati je li Bog unaprijed odredio da će komu dati učinak predodređenja zbog kakvih zasluga. Bili su dakle neki koji su rekli da se učinak predodređenja unaprijed određuje nekomu zbog zasluga koje su pretpostojale u drugom životu. I to je bilo Origenovo stajalište, koji je tvrdio da su ljudske duše u početku stvorene i da su prema različitosti svojih djela zadobile različita stanja u ovome svijetu sjedinjene s tijelima. No to mišljenje isključuje Apostol u Rim 9, govoreći: „Jer dok se još ne bijahu rodili, niti učinili što dobro ili zlo, ne po djelima, nego po onome koji poziva, rečeno je: stariji će služiti mlađemu“. Bili su dakle drugi koji su rekli da su zasluge koje pretpostoje u ovom životu razlog i uzrok učinka predodređenja. Pelagijevci su naime tvrdili da početak dobroga činjenja potječe od nas, a dovršenje od Boga. I tako odatle biva da se nekomu daje učinak predodređenja, a ne drugomu, jer je jedan dao početak pripravljajući se, a drugi nije. No protiv toga je ono što Apostol veli u 2 Kor 3, da „nismo sami od sebe sposobni pomisliti što kao od sebe“. A nikakvo se ranije načelo ne može naći od misli. Stoga se ne može reći da u nama postoji ikakav početak koji bi bio razlog učinka predodređenja. Zbog toga su bili drugi koji su tvrdili da su zasluge koje slijede učinak predodređenja razlog predodređenja; tako da se razumije da Bog stoga daje milost nekomu, i unaprijed je odredio da će mu je dati, jer je predznao da će se on dobro služiti milošću; kao kad bi kralj dao nekomu vojniku konja za kojega zna da će se njime dobro služiti. No čini se da su ti pravili razliku između onoga što potječe od milosti i onoga što potječe od slobodne volje, kao da isto ne bi moglo potjecati od obojega. Bjelodano je pak da je ono što je od milosti učinak predodređenja, i to se ne može postaviti kao razlog predodređenja, budući da je to obuhvaćeno pod predodređenjem. Ako je dakle nešto drugo s naše strane razlog predodređenja, to će biti izvan učinka predodređenja. No nije odvojeno ono što potječe od slobodne volje i od predodređenja; kao što nije odvojeno ono što potječe od drugoga uzroka i od prvoga uzroka; božanska naime providnost proizvodi učinke po djelovanjima drugih uzroka, kako je gore rečeno. Stoga je i ono što biva po slobodnoj volji od predodređenja. Valja dakle reći da učinak predodređenja možemo promatrati dvostruko. Na jedan način, pojedinačno. I tako ništa ne priječi da jedan učinak predodređenja bude uzrok i razlog drugoga; kasniji doduše ranijega, po načinu svršnoga uzroka; a raniji kasnijega, po načinu zaslužnoga uzroka, koji se svodi na raspoloženje tvari. Kao kad bismo rekli da je Bog unaprijed odredio da će nekomu dati slavu iz zasluga; i da je unaprijed odredio da će nekomu dati milost kako bi zaslužio slavu. Na drugi se način učinak predodređenja može promatrati općenito. I tako je nemoguće da čitav učinak predodređenja općenito ima kakav uzrok s naše strane. Jer sve što je u čovjeku a usmjeruje ga k spasenju, u cijelosti je obuhvaćeno pod učinkom predodređenja, pa i sama priprava za milost; niti naime to biva osim po božanskoj pomoći, prema onome iz zadnjega poglavlja Tuž: „Obrati nas, Gospodine, k sebi, i obratit ćemo se“. Ipak predodređenje na ovaj način, sa strane učinka, ima za razlog samu božansku dobrotu; k kojoj se čitav učinak predodređenja usmjeruje kao k svrsi, i iz koje proizlazi kao iz prvoga pokretačkoga načela.
Odgovor na 1. prigovor: predznana uporaba milosti nije razlog podjeljivanja milosti osim po načinu svršnoga uzroka, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: predodređenje ima za razlog sa strane učinka, općenito, samu božansku dobrotu. Pojedinačno pak, jedan je učinak razlog drugoga, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: iz same božanske dobrote može se uzeti razlog predodređenja jednih, a odbačenja drugih. Tako se naime kaže da je Bog sve stvorio radi svoje dobrote, kako bi se u stvarima predstavila božanska dobrota. Nužno je pak da se božanska dobrota, koja je u sebi jedna i jednostavna, mnogovrsno predstavlja u stvarima; zbog toga što stvorene stvari ne mogu dosegnuti božansku jednostavnost. I otuda je to što se za potpunost svemira traže različiti stupnjevi stvari, od kojih jedne zauzimaju visoko, a druge najniže mjesto u svemiru. I kako bi se mnogovrsnost stupnjeva očuvala u stvarima, Bog dopušta da se dogode neka zla, kako se ne bi spriječila mnoga dobra, kako je gore rečeno. Promatrajmo dakle čitav ljudski rod onako kao čitav svemir stvari. Htio je dakle Bog u ljudima, s obzirom na neke koje predodređuje, predstaviti svoju dobrotu na način milosrđa, pošteđujući; a s obzirom na neke koje odbacuje, na način pravednosti, kažnjavajući. I to je razlog zašto Bog jedne izabire, a druge odbacuje. I taj uzrok navodi Apostol u Rim 9, govoreći da Bog, hoteći pokazati gnjev (to jest odmazdu pravednosti) i očitovati svoju moć, podnese (to jest dopusti) „u velikoj strpljivosti posude gnjeva prikladne za propast, da očituje bogatstvo svoje slave na posudama milosrđa koje pripravi za slavu“. A u 2 Tim 2 veli: „U velikoj pak kući nisu samo zlatne i srebrne posude, nego i drvene i zemljane; i jedne doduše za čast, a druge za sramotu“. Ali zašto je ove izabrao za slavu, a one odbacio, nema drugoga razloga doli božanske volje. Stoga Augustin veli tumačeći Ivana: „Zašto ovoga privlači, a onoga ne privlači, nemoj htjeti prosuđivati, ako ne želiš zalutati“. Kao što se i u prirodnim stvarima može navesti razlog, budući da je prva tvar u sebi sva jednolična, zašto je jedan njezin dio pod oblikom ognja, a drugi pod oblikom zemlje, koje je Bog u početku stvorio, kako bi naime bila raznolikost vrsta u prirodnim stvarima. Ali zašto je ovaj dio tvari pod ovim oblikom, a onaj pod drugim, ovisi o samoj božanskoj volji. Kao što o samoj volji graditelja ovisi to što je onaj kamen u ovome dijelu zida, a onaj u drugome, premda razlog umijeća nalaže da neki budu u ovome, a neki u onome. Niti je pak zbog toga nepravda u Boga ako nejednake stvari pripravlja onima koji nisu nejednaki. To bi naime bilo protiv pojma pravednosti kad bi se učinak predodređenja uzvraćao po dugu, a ne bi se davao iz milosti. U onome se naime što se daje iz milosti može po svojoj volji dati komu se hoće, više ili manje, samo da se nikomu ne uskrati dugovano, bez povrede pravednosti. I to je ono što veli domaćin u Mt 20: „Uzmi svoje pa idi. Zar mi nije dopušteno činiti što hoću?“
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.