Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 23, a. 3

Pripada li Bogu odbačenje nekih ljudi

Prigovor 1. Čini se da Bog nijednoga čovjeka ne odbacuje. Nitko naime ne odbacuje onoga koga ljubi. No Bog ljubi svakoga čovjeka, prema onome iz Mudr 11: „Ljubiš sva bića i ne mrziš ništa od onoga što si stvorio“. Dakle, Bog nijednoga čovjeka ne odbacuje.

Prigovor 2. Nadalje, ako Bog nekoga čovjeka odbacuje, treba da se odbačenje odnosi prema odbačenima onako kako se predodređenje odnosi prema predodređenima. No predodređenje je uzrok spasenja predodređenih. Dakle, odbačenje će biti uzrok propasti odbačenih. A to je neistinito, jer se veli u Hoš 13: „Propast je tvoja, Izraele, od tebe; samo u meni pomoć je tvoja“. Dakle, Bog nikoga ne odbacuje.

Prigovor 3. Nadalje, nikomu se ne smije ubrojiti ono što ne može izbjeći. No ako Bog nekoga odbacuje, taj ne može izbjeći da propadne, jer se veli u Prop 7: „Pogledaj djela Božja, da nitko ne može ispraviti onoga koga je on prezreo“. Dakle, ljudima se ne bi imalo ubrajati što propadaju. A to je neistinito. Dakle, Bog nikoga ne odbacuje.

Naprotiv, veli se u Mal 1: „Jakova sam uzljubio, a Ezava sam mrzio“.

Odgovaram: Bog neke odbacuje. Gore je naime rečeno da je predodređenje dio providnosti. A na providnost spada dopustiti stanovit nedostatak u stvarima koje su podvrgnute providnosti, kako je gore rečeno. Stoga, budući da se po božanskoj providnosti ljudi usmjeruju u vječni život, spada također na božansku providnost da dopusti kako neki podbace u pogledu te svrhe. A to se zove odbaciti. Tako dakle, kao što je predodređenje dio providnosti s obzirom na one koji se božanski usmjeruju u vječno spasenje; tako je odbačenje dio providnosti s obzirom na one koji otpadaju od te svrhe. Stoga odbačenje ne označuje samo predznanje, nego dodaje nešto po pojmu, kao i providnost, kako je gore rečeno. Kao što naime predodređenje uključuje volju podjeljivanja milosti i slave, tako odbačenje uključuje volju dopuštanja da netko upadne u krivnju, i nanošenja kazne osude za krivnju.

Odgovor na 1. prigovor: Bog sve ljude ljubi, pa i sva stvorenja, ukoliko svima hoće neko dobro; ipak ne hoće svako dobro svima. Ukoliko dakle nekima ne hoće to dobro koje je vječni život, kaže se da ih mrzi, ili odbacuje.

Odgovor na 2. prigovor: odbačenje se u uzrokovanju drži drukčije nego predodređenje. Predodređenje je naime uzrok i onoga što se očekuje u budućem životu od predodređenih, naime slave; i onoga što se prima u sadašnjosti, naime milosti. Odbačenje pak nije uzrok onoga što je u sadašnjosti, naime krivnje; nego je uzrok napuštenosti od Boga. Ipak je uzrok onoga što se uzvraća u budućnosti, naime vječne kazne. No krivnja proizlazi iz slobodne volje onoga koji se odbacuje i koga milost napušta. I prema tome se potvrđuje prorokova riječ: „Propast je tvoja, Izraele, od tebe“.

Odgovor na 3. prigovor: odbačenje Božje ne oduzima ništa od moći odbačenoga. Stoga, kad se kaže da odbačeni ne može postići milost, to ne treba shvatiti prema apsolutnoj nemogućnosti, nego prema uvjetovanoj nemogućnosti; kao što je gore rečeno da je nužno da se predodređeni spasi po uvjetovanoj nužnosti, koja ne ukida slobodu volje. Stoga, premda netko tko je odbačen od Boga ne može postići milost, ipak to što upada u ovaj ili onaj grijeh proizlazi iz njegove slobodne volje. Zato mu se i s pravom ubraja u krivnju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.