Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 7

Je li volja Božja promjenjiva

Prigovor 1. Čini se da je volja Božja promjenjiva. Veli, naime, Gospodin u Post 6: „Kajem se što sam načinio čovjeka“. No, tko god se kaje za ono što je učinio, ima promjenjivu volju. Dakle, Bog ima promjenjivu volju.

Prigovor 2. Nadalje, u Jr 18 u osobi Gospodina veli se: „Reći ću protiv naroda i protiv kraljevstva da ga iskorijenim i razorim i zatrem; no ako se pokaje taj narod od zla svojega, pokajat ću se i ja za zlo koje sam mislio učiniti mu“. Dakle, Bog ima promjenjivu volju.

Prigovor 3. Nadalje, što god Bog čini, svojevoljno čini. No, Bog ne čini uvijek isto; naime, katkada je zapovjedio da se obdržavaju zakonski propisi, a katkada je zabranio. Dakle, ima promjenjivu volju.

Prigovor 4. Nadalje, Bog ne hoće iz nužnosti ono što hoće, kako je gore rečeno. Dakle, može htjeti i ne htjeti isto. No, sve što ima mogućnost za suprotnosti, promjenjivo je; kao što je ono što može biti i ne biti, promjenjivo prema supstanciji; a ono što može biti ovdje i ne biti ovdje, promjenjivo je prema mjestu. Dakle, Bog je promjenjiv prema volji.

Naprotiv, veli se u Br 23: „Nije Bog kao čovjek da slaže, niti kao sin čovječji da se promijeni“.

Odgovaram: volja je Božja posve nepromjenjiva. No, o tome valja razmotriti da je jedno mijenjati volju, a drugo htjeti promjenu nekih stvari. Može, naime, netko, dok ista volja nepomično ostaje, htjeti da sada bude ovo, a poslije bude protivno. No, tada bi se volja mijenjala kada bi netko počeo htjeti ono što prije nije htio, ili prestao htjeti ono što je htio. Što se uistinu ne može dogoditi osim uz pretpostavljenu promjenu ili sa strane spoznaje, ili glede raspoređenosti supstancije samoga onoga koji hoće. Budući, naime, da je volja usmjerena na dobro, netko iznova može na dva načina početi nešto htjeti. Na jedan način tako da mu to iznova počne biti dobro. Što ne biva bez njegove promjene; kao što dolaskom studeni počinje biti dobro sjediti uz vatru, što prije nije bilo. Na drugi način tako da iznova spozna da mu je to dobro, dok to prije nije poznavao; radi toga se, naime, savjetujemo kako bismo znali što nam je dobro. Gore je pak pokazano da je kako supstancija Božja tako i njegovo znanje posve nepromjenjivo. Otuda volja njegova mora biti posve nepromjenjiva.

Odgovor na 1. prigovor: onu riječ Gospodinovu valja metaforički razumjeti, prema sličnosti s nama; kada se, naime, mi kajemo, uništavamo ono što smo učinili. Premda to može biti i bez promjene volje, budući da i neki čovjek, bez promjene volje, katkada hoće nešto načiniti, ujedno smjerajući poslije to uništiti. Tako se, dakle, za Boga veli da se pokajao, prema sličnosti djelovanja, utoliko ukoliko je čovjeka kojega je bio načinio potopom s lica zemlje izbrisao.

Odgovor na 2. prigovor: volja Božja, budući da je prvi i opći uzrok, ne isključuje posredne uzroke, u čijoj je snazi to da se neki učinci proizvedu. No, budući da svi posredni uzroci ne dostižu snagu prvoga uzroka, mnogo je toga u božanskoj snazi i znanju i volji što nije sadržano pod redom nižih uzroka; kao Lazarovo uskrisenje. Otuda je netko gledajući na niže uzroke mogao reći: „Lazar neće uskrsnuti“; dok je gledajući na prvi božanski uzrok mogao reći: „Lazar će uskrsnuti“. I jedno i drugo od toga Bog hoće: naime da nešto katkada bude buduće prema nižem uzroku, što ipak neće biti buduće prema višem uzroku; ili obratno. Tako, dakle, valja reći da Bog katkada navješćuje da će nešto biti buduće prema onome kako je sadržano u redu nižih uzroka, kao na primjer prema stanju naravi ili zaslugâ; što ipak ne biva, jer je drukčije u višem božanskom uzroku. Kao kada je prorekao Ezekiji: „Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti i nećeš živjeti“, kako se nalazi u Iz 38; pa se ipak nije tako dogodilo, jer je od vječnosti drukčije bilo u božanskom znanju i volji, koja je nepromjenjiva. Zbog čega Grgur veli da „Bog mijenja presudu, no ipak ne mijenja odluku“, naime svoje volje. To, dakle, što veli: „Pokajat ću se ja“, razumije se metaforički rečenim; naime, kada ljudi ne ispune ono čime su prijetili, čini se da se kaju.

Odgovor na 3. prigovor: iz onoga razloga ne može se zaključiti da Bog ima promjenjivu volju, nego da hoće promjenu.

Odgovor na 4. prigovor: premda to da Bog hoće nešto nije apsolutno nužno, ipak je nužno pod pretpostavkom, zbog nepromjenjivosti božanske volje, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.