Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 6

Ispunjava li se božanska volja uvijek

Prigovor 1. Čini se da se volja Božja ne ispunjava uvijek. Veli, naime, apostol, 1 Tim 2, da „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“. No, to se tako ne događa. Dakle, volja se Božja ne ispunjava uvijek.

Prigovor 2. Nadalje, kako stoji znanje prema istinitomu, tako volja prema dobromu. No, Bog zna svako istinito. Dakle, hoće svako dobro. No, ne biva svako dobro; mnoga, naime, dobra mogu nastati, koja ne nastaju. Dakle, volja se Božja ne ispunjava uvijek.

Prigovor 3. Nadalje, volja Božja, budući da je prvi uzrok, ne isključuje posredne uzroke, kako je rečeno. No, učinak prvoga uzroka može se spriječiti po nedostatku drugoga uzroka, kao što se učinak pokretačke moći sprječava zbog slabosti goljenice. Dakle, i učinak božanske volje može se spriječiti zbog nedostatka drugih uzroka. Dakle, volja se Božja ne ispunjava uvijek.

Naprotiv, veli se u Ps 113: „Sve što god je Bog htio, učinio je“.

Odgovaram: nužno je da se volja Božja uvijek ispunjava. Da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da, budući da se učinak suobličuje djelatniku prema svojemu obliku, isti je razlog u djelatnim uzrocima koji je i u formalnim uzrocima. U oblicima je pak tako da, premda nešto može zaostati za nekim posebnim oblikom, ipak za općim oblikom ništa ne može zaostati; može, naime, biti nešto što nije čovjek ili živo biće, no ne može biti nešto što ne bi bilo biće. Otuda se to isto mora dogoditi i u djelatnim uzrocima. Može, naime, nešto nastati izvan reda nekoga posebnoga djelatnoga uzroka, no ne izvan reda nekoga općega uzroka, pod kojim su obuhvaćeni svi posebni uzroci. Zato što, ako neki poseban uzrok zaostane u svojemu učinku, to biva zbog nekoga drugoga posebnoga uzroka koji sprječava, a koji je sadržan pod redom općega uzroka; otuda učinak iz reda općega uzroka ni na koji način ne može izići. I to je također očito u tjelesnim bićima. Može se, naime, spriječiti da neka zvijezda ne unese svoj učinak, no ipak koji god učinak iz tjelesnoga uzroka koji sprječava u tjelesnim stvarima uslijedi, mora se svesti po nekim posrednim uzrocima na opću snagu prvoga neba. Budući, dakle, da je volja Božja opći uzrok svih stvari, nemoguće je da božanska volja ne postigne svoj učinak. Otuda ono što se čini da odstupa od božanske volje prema jednomu redu, ponovno upada u nju prema drugomu; kao grješnik koji, koliko je do njega, odstupa od božanske volje griješeći, upada u red božanske volje dok se po njegovoj pravednosti kažnjava.

Odgovor na 1. prigovor: ona riječ apostola da Bog hoće da se svi ljudi spase itd. može se razumjeti na trojak način. Na jedan način tako da bude prilagođena razdioba, prema ovom smislu: Bog hoće da se spase svi ljudi koji se spasavaju, ne zato što nema nijednoga čovjeka za koga ne bi htio da se spasi, nego zato što se nitko ne spasava za koga on ne bi htio da se spasi, kako Augustin veli. Na drugi se način može razumjeti tako da se provede razdioba za vrste pojedinaca, a ne za pojedince vrstâ, prema ovom smislu: Bog hoće iz svakoga staleža ljudi da se spase, muški i ženski, Židovi i pogani, mali i veliki; no ne svi iz pojedinih staleža. Treće, prema Damaščaninu, razumije se o prethodećoj volji, a ne o posljedičnoj volji. Koje se razlikovanje uistinu ne uzima sa strane same božanske volje, u kojoj nema ničega prije ili poslije, nego sa strane htijenih stvari. Za čije shvaćanje valja razmotriti da kako god je pojedina stvar dobra, tako je htijena od Boga. Nešto pak može u prvom svojemu razmatranju, prema tome kako se apsolutno razmatra, biti dobro ili zlo, što ipak, onako kako se razmatra s nečim pridodanim, što je njegovo posljedično razmatranje, obratno stoji. Kao što je to da čovjek živi dobro, a to da čovjek bude ubijen zlo, prema apsolutnom razmatranju; no ako se pridoda glede nekoga čovjeka da je ubojica, ili da živi na pogibao mnoštva, tako je dobro da bude ubijen, a zlo je da živi. Otuda se može reći da pravedan sudac prethodeće hoće da svaki čovjek živi; no posljedično hoće da ubojica bude obješen. Slično Bog prethodeće hoće da se svaki čovjek spasi; no posljedično hoće da neki budu osuđeni, prema zahtjevu svoje pravednosti. Pa ipak ono što prethodeće hoćemo, ne hoćemo jednostavno, nego u nečemu. Zato što se volja uspoređuje sa stvarima prema tome kako su u samima sebi, a u samima sebi jesu u pojedinačnome; otuda jednostavno hoćemo nešto prema tome kako to hoćemo uz razmatranje svih pojedinačnih okolnosti, a to znači posljedično htjeti. Otuda se može reći da pravedan sudac jednostavno hoće da ubojica bude obješen, no u nečemu bi htio da on živi, naime utoliko ukoliko je čovjek. Otuda se to radije može nazvati pukom željom (velleitas) negoli apsolutnom voljom. I tako je očito da što god Bog jednostavno hoće, biva; premda ono što prethodeće hoće, ne biva.

Odgovor na 2. prigovor: čin spoznajne moći biva prema tome što je spoznato u onome koji spoznaje, dok je čin težne moći usmjeren na stvari prema tome kako su u samima sebi. Što god pak može imati pojam bića i istinitoga, sve je to virtualno u Bogu; no ne postoji sve u stvorenim stvarima. I stoga Bog spoznaje svako istinito, no ipak ne hoće svako dobro, osim utoliko ukoliko hoće sebe, u kome virtualno svako dobro postoji.

Odgovor na 3. prigovor: prvi uzrok tada može biti zapriječen od svoga učinka po nedostatku drugoga uzroka kada nije sveopće prvi, obuhvaćajući pod sobom sve uzroke; jer tako učinak ni na koji način ne bi mogao izbjeći njegovu redu. A tako je s voljom Božjom, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.