Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 5

Može li se božanskoj volji pripisati neki uzrok

Prigovor 1. Čini se da božanskoj volji treba pripisati neki uzrok. Augustin, naime, veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „Tko bi se usudio reći da je Bog bezrazložno sve stvorio?“ No, svojevoljnomu djelatniku ono što je razlog djelovanja, jest također uzrok htijenja. Dakle, volja Božja ima neki uzrok.

Prigovor 2. Nadalje, u onome što biva od onoga koji hoće, a koji ni zbog kakva uzroka nešto ne hoće, ne treba drugi uzrok navoditi doli volju onoga koji hoće. No, volja je Božja uzrok svih stvari, kako je pokazano. Ako, dakle, njegovoj volji nema nekoga uzroka, neće u svim naravnim stvarima trebati tražiti drugi uzrok doli samu božansku volju. I tako bi sve znanosti bile suvišne, koje nastoje navesti uzroke nekih učinaka, a to se čini neprikladnim. Treba, dakle, pripisati neki uzrok božanskoj volji.

Prigovor 3. Nadalje, ono što biva od onoga koji hoće ne zbog nekoga uzroka, ovisi o jednostavnoj njegovoj volji. Ako, dakle, volja Božja nema nekoga uzroka, slijedi da sve što biva ovisi o jednostavnoj njegovoj volji, i da nema nikakav drugi uzrok. Što je neprikladno.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „Svaki tvorni uzrok veći je od onoga što biva učinjeno; no ništa nije veće od volje Božje; ne treba, dakle, tražiti njezin uzrok“.

Odgovaram: ni na koji način volja Božja nema uzroka. Da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da, budući da volja slijedi razum, na isti se način događa da postoji uzrok nekoga koji hoće da hoće, i nekoga koji spoznaje da spoznaje. U razumu je pak tako da, ako odvojeno shvaća počelo, a odvojeno zaključak, shvaćanje je počela uzrok znanja o zaključku. No, ako bi razum u samome počelu motrio zaključak, jednim pogledom poimajući oboje, u njemu znanje o zaključku ne bi bilo uzrokovano od shvaćanja počelâ, jer isto nije uzrok samoga sebe. Pa ipak bi shvaćao da su počela uzroci zaključka. Slično je sa strane volje, glede koje tako stoji svrha prema onome što vodi k svrsi, kao u razumu počela prema zaključcima. Otuda, ako netko jednim činom hoće svrhu, a drugim činom ono što vodi k svrsi, htijenje svrhe bit će mu uzrok htijenja onoga što vodi k svrsi. No, ako jednim činom hoće svrhu i ono što vodi k svrsi, to neće moći biti, jer isto nije uzrok samoga sebe. A ipak će biti istinito reći da hoće usmjeriti ono što vodi k svrsi u svrhu. Bog pak, kao što jednim činom sve u svojoj biti spoznaje, tako jednim činom hoće sve u svojoj dobroti. Otuda, kao što u Bogu spoznavanje uzroka nije uzrok spoznavanja učinaka, nego on sam spoznaje učinke u uzroku; tako htijenje svrhe nije njemu uzrok htijenja onoga što vodi k svrsi, no ipak hoće da ono što vodi k svrsi bude usmjereno u svrhu. Hoće, dakle, da ovo bude radi ovoga, ali ne radi ovoga hoće ovo.

Odgovor na 1. prigovor: volja je Božja razložna, ne zato što bi nešto Bogu bilo uzrok htijenja, nego utoliko ukoliko hoće da jedno bude radi drugoga.

Odgovor na 2. prigovor: budući da Bog hoće da učinci tako budu kako bi proizašli iz sigurnih uzroka, radi toga da se očuva red u stvarima, nije suvišno, čak i uz volju Božju, tražiti druge uzroke. Bilo bi ipak suvišno kada bi se drugi uzroci tražili kao prvi i neovisni o božanskoj volji. I tako govori Augustin u III knjizi De Trin.: „Svidjelo se ispraznosti filozofâ također drugim uzrocima pripisivati kontingentne učinke, dok nipošto nisu mogli vidjeti uzrok nadređen svima ostalima, to jest volju Božju“.

Odgovor na 3. prigovor: budući da Bog hoće da učinci budu radi uzrokâ, koji god učinci pretpostavljaju neki drugi učinak, ne ovise o samoj volji Božjoj, nego o nečem drugom. No, prvi učinci ovise o samoj božanskoj volji. Kao na primjer ako kažemo da je Bog htio da čovjek ima ruke kako bi služile razumu, vršeći različita djela, i htio je da on ima razum radi toga da bude čovjek, i htio je da on bude čovjek kako bi uživao u njemu samome, ili radi punine svemira. A to se uistinu ne može svesti na druge dalje stvorene svrhe. Otuda takvo što ovisi o jednostavnoj volji Božjoj, dok drugo ovisi također o redu drugih uzroka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.