Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 4

Je li volja Božja uzrok stvari

Prigovor 1. Čini se da volja Božja nije uzrok stvari. Dionizije, naime, veli u IV. poglavlju De div. nom.: „Kao što naše sunce, ne razmišljajući niti odabirući, nego samim bitkom rasvjetljuje sve što može sudjelovati u njegovu svjetlu; tako i božansko dobro samom biti svim postojećim bićima šalje zrake svoje dobrote“. No, sve što djeluje po volji djeluje razmišljajući i odabirući. Dakle, Bog ne djeluje po volji. Dakle, volja Božja nije uzrok stvari.

Prigovor 2. Nadalje, ono što jest po biti prvo je u svakom redu, kao što je u redu ognjenih stvari prvo ono što je oganj po biti; no Bog je prvi djelatnik. Dakle, djelatnik je po svojoj biti, koja je njegova narav. Djeluje, dakle, po naravi, a ne po volji. Božanska, dakle, volja nije uzrok stvari.

Prigovor 3. Nadalje, što god je uzrok nečega po tome što je takvo, uzrok je po naravi, a ne po volji; oganj je, naime, uzrok zagrijavanja jer je topao, no graditelj je uzrok kuće jer je hoće načiniti. No, Augustin veli u I. knjizi De doctr. christ. da „zato što je Bog dobar, jesmo“. Dakle, Bog je po svojoj naravi uzrok stvari, a ne po volji.

Prigovor 4. Nadalje, jedne stvari jedan je uzrok. No, stvorenim stvarima uzrok je Božje znanje, kako je gore rečeno. Dakle, volja Božja ne smije se postavljati kao uzrok stvari.

Naprotiv, veli se u Mudr 11: „Kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio?“

Odgovaram: nužno je reći da je volja Božja uzrok stvari i da Bog djeluje po volji, a ne po nužnosti naravi, kako su neki smatrali. A to se uistinu može pokazati na trojak način. Prvo uistinu iz samoga reda djelatnih uzroka. Budući, naime, da i razum i narav djeluju radi svrhe, kako se dokazuje u II. Physic., nužno je da djelatniku po naravi svrha i sredstva nužna za svrhu budu unaprijed određeni od nekoga višega razuma; kao što se strijeli od strijelca unaprijed određuje svrha i siguran način. Otuda je nužno da djelatnik po razumu i volji bude prije djelatnika po naravi. Otuda, budući da je prvo u redu djelatnika Bog, nužno je da djeluje po razumu i volji. Drugo, iz pojma naravnoga djelatnika, kojemu pripada da proizvodi jedan učinak, jer narav djeluje na jedan te isti način, osim ako nije zapriječena. A to stoga što prema tome kako jest takva djeluje; otuda, dokle god je takva, ne čini doli takvo. Svaki, naime, djelatnik po naravi ima određen bitak. Budući, dakle, da božanski bitak nije određen, nego u sebi sadrži sve savršenstvo bivanja, ne može biti da djeluje po nužnosti naravi, osim možda kada bi uzrokovao nešto neodređeno i beskonačno u bivanju; a to je nemoguće, kako je očito iz prethodnoga. Ne djeluje, dakle, po nužnosti naravi; nego određeni učinci iz njegove beskonačne savršenosti izlaze prema određenju njegove volje i njegova razuma. Treće, iz usmjerenosti učinaka prema uzroku. Prema tomu, naime, učinci izlaze iz djelatnoga uzroka prema čemu unaprijed postoje u njemu, jer svaki djelatnik čini sebi slično. Učinci pak unaprijed postoje u uzroku prema načinu uzroka. Otuda, budući da je božanski bitak samo njegovo spoznavanje, u njemu njegovi učinci unaprijed postoje na spoznatljiv način. Otuda i na spoznatljiv način izlaze od njega. I tako, posljedično, po načinu volje; naime, njegovo nagnuće prema djelovanju onoga što je razumom zamišljeno pripada volji. Volja je, dakle, Božja uzrok stvari.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije onim riječima ne smjera ukloniti odabir od Boga jednostavno, nego u nečemu; utoliko naime što svoju dobrotu ne priopćuje samo nekima, nego svima, utoliko naime ukoliko odabir označuje određeno lučenje.

Odgovor na 2. prigovor: budući da je bit Božja njegovo spoznavanje i htijenje, iz samoga toga što djeluje po svojoj biti slijedi da djeluje po načinu razuma i volje.

Odgovor na 3. prigovor: dobro je objekt volje. Utoliko se, dakle, veli: „zato što je Bog dobar, jesmo“, ukoliko je njegova dobrota njemu razlog htijenja svega drugoga, kako je gore rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: jednoga te istoga učinka, i u nama, uzrok je znanje kao upravljajuće, kojim se zamišlja oblik djela, i volja kao zapovijedajuća, jer se oblik, kako je samo u razumu, ne određuje za to da bude ili ne bude u učinku, osim po volji. Otuda spekulativni razum ne govori ništa o djelovanju. No, moć je uzrok kao izvršujuća, jer označuje neposredno počelo djelovanja. No, sve je to u Bogu jedno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.