Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 19, a. 3

Hoće li što god Bog hoće iz nužnosti

Prigovor 1. Čini se da sve što Bog hoće, hoće iz nužnosti. Sve je, naime, vječno nužno. No, što god Bog hoće, hoće od vječnosti; inače bi njegova volja bila promjenjiva. Dakle, što god hoće, hoće iz nužnosti.

Prigovor 2. Nadalje, Bog hoće drugo od sebe utoliko ukoliko hoće svoju dobrotu. No, Bog svoju dobrotu hoće iz nužnosti. Dakle, drugo od sebe hoće iz nužnosti.

Prigovor 3. Nadalje, što god je Bogu naravno, nužno je, jer Bog je po sebi nužno biće i počelo svake nužnosti, kako je gore pokazano. No, naravno mu je htjeti što god hoće, jer u Bogu ništa ne može biti mimo naravi, kako se veli u V. Metaphys. Dakle, što god hoće, hoće iz nužnosti.

Prigovor 4. Nadalje, „ne biti nužno“ i „moguće biti da nije“ istoznačni su izrazi. Ako, dakle, nije nužno da Bog hoće išta od onoga što hoće, moguće je da to ne hoće; i moguće je da hoće ono što ne hoće. Dakle, božanska je volja kontingentna za jedno ili drugo. I tako nesavršena, jer sve što je kontingentno nesavršeno je i promjenjivo.

Prigovor 5. Nadalje, od onoga što je neodređeno za jedno ili drugo ne slijedi nikakvo djelovanje osim ako od nečega drugoga ne bude nagnuto k jednome, kako veli Komentator u II. Physic. Ako, dakle, volja Božja u nekim stvarima stoji neodređeno za jedno ili drugo, slijedi da se od nečega drugoga određuje k učinku. I tako ima neki raniji uzrok.

Prigovor 6. Nadalje, što god Bog zna, zna iz nužnosti. No, kao što je božansko znanje njegova bit, tako je i božanska volja. Dakle, što god Bog hoće, hoće iz nužnosti.

Naprotiv, apostol veli u Ef 1: „Koji sve čini po odluci svoje volje“. No, ono što činimo po odluci volje, ne hoćemo iz nužnosti. Dakle, ne hoće Bog sve što hoće iz nužnosti.

Odgovaram: nužnim se naziva nešto na dva načina, naime apsolutno i pod pretpostavkom. Apsolutno se nužnim nešto prosuđuje iz usmjerenosti pojmova, kao zato što je predikat u definiciji subjekta, kao što je nužno da čovjek bude životinja; ili zato što je subjekt od pojma predikata, kao što je ovo nužno: da broj bude paran ili neparan. Tako pak nije nužno da Sokrat sjedi. Otuda to nije apsolutno nužno, nego se može nazvati nužnim pod pretpostavkom; pod pretpostavkom, naime, da sjedi, nužno je da sjedi dok sjedi. Glede božanskih htijenih stvari valja, dakle, ovo razmotriti: da to da Bog nešto hoće jest apsolutno nužno, no to ipak nije istinito o svemu što hoće. Božanska volja, naime, ima nužnu usmjerenost prema svojoj dobroti, koja je njezin vlastiti objekt. Otuda da njegova dobrota jest, Bog hoće iz nužnosti; kao što i naša volja iz nužnosti hoće blaženstvo. Kao što i svaka druga moć ima nužnu usmjerenost prema vlastitom i glavnom objektu, kao vid prema boji; jer od njezina je pojma da teži u to. Drugo pak od sebe Bog hoće utoliko ukoliko se usmjeruje k njegovoj dobroti kao k svrsi. Ono pak što vodi k svrsi ne hoćemo iz nužnosti hoteći svrhu, osim ako nije takvo bez čega svrha ne može postojati, kao što hoćemo hranu hoteći očuvanje života; i lađu hoteći prijeći more. Ne hoćemo pak tako iz nužnosti ono bez čega svrha može postojati, kao konja za hodanje, jer bez toga možemo ići; i isti je razlog u ostalome. Otuda, budući da je Božja dobrota savršena i može postojati bez drugoga, jer joj ništa savršenstva ne prirasta od drugoga, slijedi da to da on hoće drugo od sebe nije apsolutno nužno. Pa ipak je nužno pod pretpostavkom: pod pretpostavkom, naime, da to hoće, ne može ne htjeti, jer se njegova volja ne može promijeniti.

Odgovor na 1. prigovor: iz toga što Bog od vječnosti hoće nešto ne slijedi da je nužno da to hoće, osim pod pretpostavkom.

Odgovor na 2. prigovor: premda Bog iz nužnosti hoće svoju dobrotu, ne hoće ipak iz nužnosti ono što hoće radi svoje dobrote, jer njegova dobrota može postojati bez drugoga.

Odgovor na 3. prigovor: nije naravno Bogu htjeti išta od drugoga što ne hoće iz nužnosti. Niti je pak nenaravno ili protiv naravi, nego je svojevoljno.

Odgovor na 4. prigovor: katkada neki nužan uzrok ima nenužnu usmjerenost prema nekom učinku, što biva zbog nedostatka učinka, a ne zbog nedostatka uzroka. Kao što snaga sunca ima nenužnu usmjerenost prema nečemu od onoga što se ovdje kontingentno događa, ne zbog nedostatka sunčeve snage, nego zbog nedostatka učinka koji ne proizlazi nužno iz uzroka. I slično to što Bog ne hoće iz nužnosti ništa od onoga što hoće, ne događa se iz nedostatka božanske volje, nego iz nedostatka koji pripada htijenomu prema njegovu pojmu, jer je, naime, takvo da bez njega može postojati savršena Božja dobrota. A taj nedostatak uistinu prati svako stvoreno dobro.

Odgovor na 5. prigovor: uzrok koji je po sebi kontingentan mora se odrediti od nečega vanjskoga k učinku. No, božanska volja, koja po sebi ima nužnost, određuje samu sebe k htijenomu prema kojemu ima nenužnu usmjerenost.

Odgovor na 6. prigovor: kao što je božanski bitak u sebi nužan, tako je i božansko htijenje i božansko znanje; no božansko znanje ima nužnu usmjerenost prema spoznatome, ali ne i božansko htijenje prema htijenome. A to je stoga jer se znanje ima o stvarima prema tome kako su u onome koji zna, dok se volja uspoređuje sa stvarima prema tome kako su u samima sebi. Budući, dakle, da sve drugo ima nužan bitak prema tome kako jest u Bogu; a ne prema tome kako jest u samome sebi, ima apsolutnu nužnost tako da bi bilo po sebi nužno; zbog toga Bog što god zna, zna iz nužnosti, ali ne što god hoće, hoće iz nužnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.