Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 18, a. 3

Pripada li život Bogu

Prigovor 1. Čini se da Bogu ne pripada život. Veli se, naime, da neka bića žive prema tome što pokreću sama sebe, kako je rečeno. No, Bogu ne pripada kretati se. Dakle, ni živjeti.

Prigovor 2. Nadalje, u svemu što živi može se uzeti neko počelo življenja; otuda se u II. De anima veli da je „duša uzrok i počelo živućega tijela“. No, Bog nema nikakvo počelo. Dakle, njemu ne pripada živjeti.

Prigovor 3. Nadalje, počelo života u živim bićima koja su kod nas jest vegetativna duša, koja je samo u tjelesnim bićima. Dakle, netjelesnim bićima ne pripada živjeti.

Naprotiv, veli se u Ps 83: „Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu“.

Odgovaram: život je u Bogu u najvišem stupnju vlastito. Da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da, budući da se za neka bića veli da žive prema tome što djeluju od samih sebe, a ne kao pokrenuta od drugih; što savršenije to pripada nekomu biću, to se savršenije u njemu nalazi život. U pokretačima pak i pokrenutima po redu se nalazi troje. Naime, prvo svrha pokreće djelatnika; a glavni je djelatnik onaj koji djeluje po svojemu obliku; i to katkada čini po nekom oruđu, koje ne djeluje iz snage svojega oblika, nego iz snage glavnoga djelatnika; kojemu oruđu pripada samo izvršenje djelovanja. Nalaze se, dakle, neka bića koja pokreću sama sebe, bez obzira na oblik ili svrhu koji su u njima od naravi, nego samo s obzirom na izvršenje gibanja; no oblik po kojemu djeluju i svrha radi koje djeluju određeni su im od naravi. I takva su bića biljke, koje se prema obliku koji im je usađen od naravi pokreću same prema rastu i opadanju. Neka pak bića pokreću sama sebe dalje, ne samo s obzirom na izvršenje gibanja, nego također s obzirom na oblik koji je počelo gibanja, a koji sama po sebi stječu. I takva su bića životinje, kojih počelo gibanja nije oblik usađen od naravi, nego primljen po osjetilu. Otuda što savršenije osjetilo imaju, to savršenije pokreću sama sebe. Naime, ona bića koja nemaju doli osjetilo opipa pokreću se samo gibanjem širenja i stezanja, kao kamenice, malo nadilazeći gibanje biljke. Ona pak koja imaju savršenu osjetilnu moć, ne samo za spoznavanje sjedinjenoga i onoga što dodiruje, nego također za spoznavanje udaljenoga, pokreću sama sebe u daljinu gibanjem napredovanja. No, premda takve životinje oblik koji je počelo gibanja primaju po osjetilu, ipak same po sebi ne određuju sebi svrhu svojega djelovanja ili svojega gibanja; nego im je ona usađena od naravi, čijim se nagonom pokreću na djelovanje nečega po obliku poimanom osjetilom. Otuda su iznad takvih životinja ona bića koja pokreću sama sebe također s obzirom na svrhu koju sebi određuju. A to uistinu ne biva doli po razumu i umu, kojemu pripada spoznati razmjer svrhe i onoga što vodi k svrsi, te jedno usmjeriti k drugomu. Otuda je savršeniji način življenja onih bića koja imaju razum; ona, naime, savršenije pokreću sama sebe. I znak je tomu to što u jednome te istom čovjeku razumska moć pokreće osjetilne moći; a osjetilne moći po svojemu nalogu pokreću organe koji izvršavaju gibanje. Kao što i u umijećima vidimo da umijeće kojemu pripada uporaba lađe, naime kormilarsko umijeće, naređuje onomu koje unosi oblik lađe, a ovo naređuje onomu koje ima samo izvršenje u pripremi građe. No, premda se naš razum pokreće na neke stvari, ipak su mu neke unaprijed određene od naravi; kao što su prva počela, glede kojih se ne može drukčije držati, i konačna svrha, koju ne može ne htjeti. Otuda, premda s obzirom na nešto pokreće samoga sebe, ipak je nužno da s obzirom na neke stvari bude pokretan od drugoga. Ono, dakle, biće čija je narav samo njegovo spoznavanje i kojemu ono što naravno ima nije određeno od drugoga, to je ono koje postiže najviši stupanj života. A takvo je biće Bog. Otuda je u Bogu život u najvišem stupnju. Otuda Filozof u XII. Metaphys., pošto je pokazao da je Bog onaj koji spoznaje, zaključuje da ima najsavršeniji i vječan život, jer je njegov razum najsavršeniji i uvijek u činu.

Odgovor na 1. prigovor: kako se veli u IX. Metaphys., dvostruko je djelovanje: jedno koje prelazi u vanjsku tvar, kao grijati i sjeći; drugo koje ostaje u djelatniku, kao spoznavati, osjećati i htjeti. Među njima je ova razlika: jer prvo djelovanje nije savršenstvo djelatnika koji pokreće, nego samoga pokrenutoga; dok je drugo djelovanje savršenstvo djelatnika. Otuda, budući da je gibanje čin pokretnoga, drugo se djelovanje, utoliko ukoliko je čin onoga koji djeluje, naziva njegovim gibanjem; po toj sličnosti što, kao što je gibanje čin pokretnoga, tako je takvo djelovanje čin djelatnika; premda je gibanje čin nesavršenoga, naime postojećega u mogućnosti, dok je takvo djelovanje čin savršenoga, to jest postojećega u činu, kako se veli u III. De anima. Na ovaj, dakle, način na koji je spoznavanje gibanje, ono što spoznaje sebe veli se da pokreće sebe. I po ovom je načinu također Platon postavio da Bog pokreće samoga sebe, a ne po onom načinu po kojemu je gibanje čin nesavršenoga.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je Bog sam svoj bitak i svoje spoznavanje, tako je i svoje življenje. I zbog toga tako živi da nema počela življenja.

Odgovor na 3. prigovor: život se u ovim nižim bićima prima u propadljivoj naravi, koja treba i rađanje za očuvanje vrste i hranu za očuvanje jedinke. I zbog toga se u ovim nižim bićima ne nalazi život bez vegetativne duše. No, to nema mjesta u nepropadljivim bićima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.