I, q. 17, a. 2
Je li u osjetilu
Prigovor 1. Čini se da u osjetilu nema lažnosti. Augustin, naime, veli u knjizi De vera relig.: „Ako sva tjelesna osjetila tako javljaju kako su aficirana, ne znam što bismo od njih više morali zahtijevati“. I tako se čini da se od osjetila ne varamo. I tako lažnosti u osjetilu nema.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli u IV. Metaphys. da „lažnost nije vlastita osjetilu, nego mašti“.
Prigovor 3. Nadalje, u nesloženome nema ni istinitoga ni lažnoga, nego samo u složenome. No, sastavljati i dijeliti ne pripada osjetilu. Dakle, u osjetilu nema lažnosti.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi Soliloq.: „Bjelodano je da se u svim osjetilima varamo zavodljivom sličnošću“.
Odgovaram: lažnost se u osjetilu ne smije tražiti doli onako kako je ondje istina. Istina pak nije tako u osjetilu da bi osjetilo spoznavalo istinu; nego utoliko ukoliko ima istinito poimanje o osjetilnim stvarima, kako je gore rečeno. A to se uistinu događa po tome što poima stvari onakvima kakve jesu. Otuda biva da je lažnost u osjetilu po tome što poima ili sudi stvari drukčije nego što jesu. Tako pak stoji k spoznavanju stvari utoliko ukoliko je sličnost stvari u osjetilu. Sličnost je pak neke stvari u osjetilu na trojak način. Na jedan način prvotno i po sebi, kao što je u vidu sličnost boja i drugih vlastitih osjetilnih predmeta. Na drugi način po sebi, ali ne prvotno, kao što je u vidu sličnost lika ili veličine i drugih zajedničkih osjetilnih predmeta. Na treći način niti prvotno niti po sebi, nego po akcidentu, kao što je u vidu sličnost čovjeka, ne utoliko ukoliko je čovjek, nego utoliko ukoliko ovom obojenom pripada da bude čovjek. I glede vlastitih osjetilnih predmeta osjetilo nema lažnu spoznaju, osim po akcidentu i u rjeđim slučajevima, po tome naime što zbog neraspoloženosti organa ne prima prikladno osjetilni oblik, kao što i druga trpna počela zbog svoje neraspoloženosti nedostatno primaju utiskivanje djelatnikâ. I otuda je to što se zbog pokvarenosti jezika bolesnima slatke stvari čine gorkima. O zajedničkim pak osjetilnim predmetima i po akcidentu može biti lažan sud i u pravilno raspoloženom osjetilu, jer se osjetilo ne odnosi izravno na njih, nego po akcidentu ili posljedično, utoliko ukoliko se odnosi na druge.
Odgovor na 1. prigovor: to da je osjetilo aficirano jest samo njegovo osjećanje. Otuda po tome što osjetila tako javljaju kako su aficirana, slijedi da se ne varamo u sudu kojim sudimo da nešto osjećamo. No, iz toga što osjetilo biva katkada drukčije aficirano nego što stvar jest, slijedi da nam katkada javlja stvar drukčijom nego što jest. I po tome se varamo po osjetilu glede stvari, a ne glede samoga osjećanja.
Odgovor na 2. prigovor: za lažnost se veli da nije vlastita osjetilu zato što se ono ne vara glede vlastitoga objekta. Otuda se u drugom prijevodu jasnije veli da „osjetilo vlastitoga osjetilnoga predmeta nije lažno“. Mašti se pak pripisuje lažnost jer predstavlja sličnost stvari čak i odsutne; otuda kada se netko obraća k sličnosti stvari kao k samoj stvari, iz takva poimanja proizlazi lažnost. Otuda također Filozof u V. Metaphys. veli da se sjene i slike i snovi nazivaju lažnima utoliko ukoliko ne stoje ispod njih stvari kojih imaju sličnost.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od toga da lažnost nije u osjetilu kao u onome što spoznaje istinito i lažno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.