I, q. 16, a. 2
Je li samo u razumu koji sastavlja i dijeli
Prigovor 1. Čini se da istina nije samo u razumu koji sastavlja i dijeli. Filozof, naime, veli u III. De anima da su, kao što su osjetila vlastitih osjetilnih predmeta uvijek istinita, tako i razum onoga što nešto jest. No, sastavljanje i dioba nisu ni u osjetilu, ni u razumu koji spoznaje što nešto jest. Dakle, istina nije samo u sastavljanju i diobi razuma.
Prigovor 2. Nadalje, Izak veli u knjizi De definitionibus da je istina sukladnost stvari i razuma. No, kao što se razum složenoga može suobličiti stvarima, tako i razum nesloženoga, pa i osjetilo koje osjeća stvar onakvom kakva jest. Dakle, istina nije samo u sastavljanju i diobi razuma.
Naprotiv, Filozof veli u VI. Metaphys. da glede jednostavnoga i onoga što nešto jest nema istine, ni u razumu ni u stvarima.
Odgovaram: istinito je, kako je rečeno, prema svojemu prvotnom pojmu u razumu. Budući pak da je svaka stvar istinita prema tome što ima vlastiti oblik svoje naravi, nužno je da razum, utoliko ukoliko spoznaje, bude istinit utoliko ukoliko ima sličnost spoznate stvari, koja je njegov oblik utoliko ukoliko spoznaje. I zbog toga se po suglasnosti razuma i stvari definira istina. Otuda spoznati tu suglasnost znači spoznati istinu. Nju pak osjetilo ni na koji način ne spoznaje; premda, naime, vid ima sličnost vidljivoga, ipak ne spoznaje usporedbu koja postoji između viđene stvari i onoga što sam o njoj poima. Razum pak može spoznati suglasnost sebe sa spoznatljivom stvari, ali je ipak ne poima prema tome što o nečemu spoznaje što jest; nego kada sudi da se stvar tako ima kako jest oblik koji o stvari poima, tada ponajprije spoznaje i izriče istinito. A to čini sastavljajući i dijeleći; naime, u svakom sudu neki oblik označen predikatom ili primjenjuje na neku stvar označenu subjektom, ili ga od nje uklanja. I stoga se s pravom nalazi da je osjetilo istinito o nekoj stvari, ili razum spoznajući što nešto jest, ali ne da spoznaje ili izriče istinito. I slično je sa složenim ili nesloženim izričajima. Istina, dakle, može biti u osjetilu ili u razumu koji spoznaje što nešto jest kao u nekoj istinitoj stvari, a ne kao spoznato u onome koji spoznaje, što označuje ime istinitoga; savršenstvo je, naime, razuma istinito kao spoznato. I stoga, govoreći u pravom smislu, istina je u razumu koji sastavlja i dijeli, a ne u osjetilu, niti u razumu koji spoznaje što nešto jest.
Odgovor na prigovore: i po tome je očigledno rješenje prigovora.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.