I, q. 16, a. 1
Je li istina u stvari ili samo u razumu
Prigovor 1. Čini se da istina nije samo u razumu, nego više u stvarima. Augustin, naime, u knjizi Soliloq. odbacuje ovo određenje istinitoga: „Istinito je ono što se vidi“, jer prema tomu kamenje koje se nalazi u najskrivenijem krilu zemlje ne bi bilo pravo kamenje, budući da se ne vidi. Odbacuje također i ovo: „Istinito je ono što stoji onako kako se čini onomu koji spoznaje, ako hoće i može spoznati“, jer bi prema tomu slijedilo da ništa ne bi bilo istinito kada nitko ne bi mogao spoznati. I ovako definira istinito: „Istinito je ono što jest“. I tako se čini da je istina u stvarima, a ne u razumu.
Prigovor 2. Nadalje, što god je istinito, istinom je istinito. Ako je, dakle, istina u samom razumu, ništa neće biti istinito osim prema tome što se spoznaje; a to je zabluda drevnih filozofa koji su govorili da je sve što se čini istinito. Iz čega slijedi da su proturječnosti u isto vrijeme istinite, budući da se proturječnosti različitima u isto vrijeme čine istinitima.
Prigovor 3. „Nadalje, ono zbog čega je svako pojedino, i to je više“, kako je očito u I knjizi Anal. post. „No, po tome što stvar jest ili nije, mišljenje je ili govor istinit ili lažan“, prema Filozofu u Kategorijama. Dakle, istina je više u stvarima nego u razumu.
Naprotiv, Filozof veli u VI. Metaphys. da „istinito i lažno nisu u stvarima, nego u razumu“.
Odgovaram: kao što dobro naziva ono prema čemu teži težnja, tako istinito naziva ono prema čemu teži razum. U ovome se pak razlikuju težnja i razum, ili bilo koja spoznaja: jer spoznaja biva prema tome što je spoznato u onome koji spoznaje, dok težnja biva prema tome što se onaj koji teži naginje prema samoj željenoj stvari. I tako je cilj težnje, a to je dobro, u poželjnoj stvari, dok je cilj spoznaje, a to je istinito, u samome razumu. Kao što je pak dobro u stvari utoliko ukoliko ima usmjerenost prema težnji; i zbog toga se pojam dobrote izvodi iz poželjne stvari u težnju, prema čemu se težnja naziva dobrom utoliko ukoliko je upravljena na dobro; tako, budući da je istinito u razumu prema tome što se suobličuje shvaćenoj stvari, nužno je da se pojam istinitoga od razuma izvede k shvaćenoj stvari, tako da se i shvaćena stvar naziva istinitom prema tome što ima neku usmjerenost prema razumu. Shvaćena pak stvar prema nekom razumu može imati usmjerenost ili po sebi ili po akcidentu. Po sebi uistinu ima usmjerenost prema razumu o kojemu ovisi prema svojemu bitku, a po akcidentu prema razumu od kojega je spoznatljiva. Kao kada kažemo da se kuća uspoređuje s razumom graditelja po sebi, a po akcidentu se uspoređuje s razumom o kojemu ne ovisi. Sud pak o stvari ne uzima se prema onome što joj pripada po akcidentu, nego prema onome što joj pripada po sebi. Otuda se svaka pojedina stvar naziva istinitom apsolutno, prema usmjerenosti k razumu o kojemu ovisi. I otuda je to što se umjetne stvari nazivaju istinitima po usmjerenosti k našemu razumu; naime, istinitom se naziva kuća koja dostiže sličnost oblika koji je u umu graditelja; i govor se naziva istinitim utoliko ukoliko je znak istinitoga razuma. I slično se naravne stvari nazivaju istinitima prema tome što dostižu sličnost likova koji su u božanskom umu; naime, istinitim se naziva kamen koji dostiže vlastitu narav kamena prema prethodnom poimanju božanskoga razuma. Tako je, dakle, istina ponajprije u razumu; a drugotno u stvarima, prema tome što se uspoređuju s razumom kao s počelom. I prema tomu se istina različito određuje. Augustin, naime, u knjizi De vera relig. veli da je „istina ono čime se pokazuje ono što jest“. I Hilarije veli da je „istinito ono što objavljuje ili očituje bitak“. A to pripada istini prema tome što je u razumu. K istini pak stvari prema usmjerenosti k razumu pripada Augustinova definicija u knjizi De vera relig.: „Istina je najviša sličnost počela, koja je bez ikakve nesličnosti“. I Anselmova definicija: „Istina je ispravnost zamjetljiva samo umom“; naime, ispravno je ono što se podudara s počelom. I Avicenina definicija: „Istina svake pojedine stvari jest svojstvo njezina bitka koji joj je utvrđen“. A to što se veli da je istina sukladnost stvari i razuma, može pripadati jednomu i drugomu.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o istini stvari; i iz pojma te istine isključuje usporedbu s našim razumom. Naime, ono što je po akcidentu isključuje se iz svake definicije.
Odgovor na 2. prigovor: drevni filozofi nisu govorili da likovi naravnih stvari izlaze iz nekoga razuma, nego da nastaju slučajno; i budući da su smatrali da istinito uključuje usporedbu s razumom, bili su prisiljeni postavljati istinu stvari u usmjerenosti prema našemu razumu. Iz čega su slijedile neprikladnosti koje Filozof izlaže u IV. Metaphys. Te se neprikladnosti uistinu ne događaju ako postavimo da se istina stvari sastoji u usporedbi s božanskim razumom.
Odgovor na 3. prigovor: premda se istina našega razuma uzrokuje od stvari, ne mora ipak u stvari prvotnije nalaziti se pojam istine, kao što se ni u lijeku prvotnije ne nalazi pojam zdravlja nego u životinji; naime, djelotvornost lijeka, a ne njegovo zdravlje, uzrokuje zdravlje, budući da nije jednoznačan djelatnik. I slično bitak stvari, a ne njezina istina, uzrokuje istinu razuma. Otuda Filozof veli da je mišljenje i govor istinit „po tome što stvar jest, a ne po tome što je stvar istinita“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.