Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 15

Je li Božje znanje promjenjivo

Prigovor 1. Čini se da je Božje znanje promjenjivo. Znanje se, naime, odnosnim načinom izriče prema spoznatljivomu. No, ono što označuje odnos prema stvorenju izriče se o Bogu u vremenu i mijenja se prema promjeni stvorenja. Dakle, Božje je znanje promjenjivo prema promjeni stvorenja.

Prigovor 2. Nadalje, što god Bog može učiniti, može znati. No, Bog može više toga učiniti nego što čini. Dakle, može više toga znati nego što zna. I tako se njegovo znanje može mijenjati prema povećanju i smanjenju.

Prigovor 3. Nadalje, Bog je znao da će se Krist roditi. No, sada ne zna da će se Krist roditi, jer se Krist nema roditi. Dakle, ne zna sve što je znao. I tako se čini da je Božje znanje promjenjivo.

Naprotiv, veli se u Jak 1 da „u Boga nema promjene ni sjene mijene“.

Odgovaram: budući da je Božje znanje njegova supstancija, kako je očito iz rečenoga; kao što je njegova supstancija posve nepromjenjiva, kako je gore pokazano, tako i njegovo znanje mora biti posve nepromjenjivo.

Odgovor na 1. prigovor: „Gospodin“ i „Stvoritelj“ i tomu slično označuju odnose prema stvorenjima prema onome što su u samima sebi. No, Božje znanje označuje odnos prema stvorenjima prema onome što su u Bogu, jer je prema tomu svaka pojedina stvar shvaćena u činu što je u onome koji shvaća. Stvorene su pak stvari u Bogu nepromjenjivo, a u samima sebi promjenjivo. Ili valja reći drukčije: da „Gospodin“ i „Stvoritelj“ i tomu slično označuju odnose koji slijede čine što se shvaćaju kao usmjereni prema samim stvorenjima prema onome što su u samima sebi, i stoga se takvi odnosi različito izriču o Bogu prema promjeni stvorenja. No, znanje i ljubav i tomu slično označuju odnose koji slijede čine što se shvaćaju kao postojeći u Bogu, i stoga se nepromjenjivo izriču o Bogu.

Odgovor na 2. prigovor: Bog zna i ono što može učiniti a ne čini. Otuda iz toga što može više učiniti nego što čini ne slijedi da može više znati nego što zna, osim ako se to ne odnosi na znanje viđenja, prema kojemu se veli da zna ono što je u činu prema nekom vremenu. No, iz toga što zna da neka bića mogu postojati koja ne postoje, ili ne postojati koja postoje, ne slijedi da je njegovo znanje promjenjivo, nego da spoznaje promjenjivost stvari. Kada bi pak postojalo nešto što Bog prije nije znao, a poslije zna, njegovo bi znanje bilo promjenjivo. No, to ne može biti, jer što god jest ili može biti prema nekom vremenu, Bog u svojoj vječnosti zna. I stoga po samom tome što se postavlja da nešto jest prema bilo kojemu vremenu, mora se postaviti da je to od vječnosti spoznato od Boga. I stoga se ne smije dopustiti da bi Bog mogao više toga znati nego što zna, jer taj sud podrazumijeva da prije nije znao, a poslije zna.

Odgovor na 3. prigovor: drevni nominalisti rekoše da je isto izrecivo: „Krist se rađa“, „Krist će se roditi“ i „Krist je rođen“, jer se ista stvar označuje po ovome trima, naime Kristovo rođenje. I prema tomu slijedi da Bog što god je znao, zna, jer sada zna da je Krist rođen, a to označuje isto što i to da će se Krist roditi. No, to je mišljenje lažno. Kako stoga što različitost dijelova govora uzrokuje različitost izrecivoga, tako i stoga što bi slijedilo da sud koji je jednom istinit bude uvijek istinit, što je protiv Filozofa, koji veli da je ovaj govor: „Sokrat sjedi“, istinit dok on sjedi, a isti je lažan dok on ustaje. I stoga valja dopustiti da ovaj sud nije istinit: „Što god je Bog znao, zna“, ako se odnosi na izrecivo. No, iz toga ne slijedi da je Božje znanje promjenjivo. Kao što je, naime, bez promjene božanskoga znanja to što zna da jedna te ista stvar katkada jest, a katkada nije; tako je bez promjene božanskoga znanja to što zna da je neko izrecivo katkada istinito, a katkada lažno. Bilo bi pak po tome Božje znanje promjenjivo kada bi izrecivo spoznavao na način izrecivoga, sastavljajući i dijeleći, kako biva u našem razumu. Otuda se naša spoznaja mijenja ili prema istini i lažnosti, na primjer ako uz promjenu stvari zadržimo isto mišljenje o toj stvari; ili prema različitim mišljenjima, kao ako najprije smatramo da netko sjedi, a poslije smatramo da ne sjedi. Od čega nijedno ne može biti u Bogu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.