I, q. 13, a. 1
Može li se Bog imenovati od nas
Prigovor 1. Čini se da nijedno ime ne priliči Bogu. Dionizije naime u 1. poglavlju De div. nom. kaže da niti imena njegova nema, niti mnijenja. I u Izr 30 kaže se: „Koje mu je ime, i koje je ime sinu njegovu, ako znaš?“
Prigovor 2. Nadalje, svako se ime izriče ili apstraktno ili konkretno. No imena koja označavaju konkretno ne priliče Bogu, budući da je jednostavan; niti imena koja označavaju apstraktno, jer ne označavaju nešto savršeno opstojeće. Dakle, nijedno se ime ne može izreći o Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, imena označavaju supstanciju s kakvoćom; glagoli pak i participi označavaju s vremenom; a zamjenice s pokazivanjem ili odnosom. Od čega ništa ne priliči Bogu, jer je bez kakvoće i bez svakoga akcidenta, i bez vremena; i ne može se osjetiti, da bi se mogao pokazati; niti odnosom označiti, budući da su odnosne riječi podsjetnici nekih prethodno rečenih stvari, bilo imenâ, bilo participâ, bilo pokaznih zamjenica. Dakle, Bog se nipošto ne može imenovati od nas.
Naprotiv, kaže se u Izl 15, „Gospodin je takoreći ratnik, Svemogući je ime njegovo“.
Odgovaram: prema Filozofu, riječi su znakovi pojmova, a pojmovi su sličnosti stvari. I tako je bjelodano da se riječi odnose na označavanje stvari posredstvom poimanja razuma. Prema tome dakle kako nešto može od nas razumom biti spoznato, tako može od nas biti imenovano. Pokazano je pak gore da Bog u ovome životu ne može od nas biti viđen po svojoj biti; nego ga spoznajemo iz stvorenjâ, prema odnosu počela, i po načinu uzvišenosti i uklanjanja. Tako se dakle može imenovati od nas iz stvorenjâ, ipak ne tako da bi ime koje njega označava izražavalo božansku bit onako kako jest, kao što ovo ime čovjek izražava svojim značenjem bit čovjeka onako kako jest, označava naime njegovu definiciju, koja očituje njegovu bit; pojam je naime koji ime označava definicija.
Odgovor na 1. prigovor: po tome se razlogu za Boga kaže da nema ime, ili da je iznad imenovanja, jer je njegova bit iznad onoga što o Bogu razumijemo i riječju označavamo.
Odgovor na 2. prigovor: budući da iz stvorenjâ dolazimo do spoznaje Boga, i iz njih njega imenujemo, imena koja Bogu pripisujemo označavaju na ovaj način, prema tome kako priliči tvarnim stvorenjima, čija nam je spoznaja srasla s naravlju, kako je gore rečeno. I zato što su u takvim stvorenjima ona bića koja su savršena i opstojeća složena; a oblik u njima nije nešto potpuno opstojeće, nego radije ono po čemu nešto jest; otuda je što sva imena koja smo nametnuli za označavanje nečega potpunoga opstojećega označavaju konkretno, ukoliko priliči složenim bićima; ona pak koja se nameću za označavanje jednostavnih oblika označavaju nešto ne kao opstojeće, nego kao ono po čemu nešto jest, kao što bjelina označava ono po čemu je nešto bijelo. Budući dakle da je Bog i jednostavan i opstojeći, pripisujemo mu i apstraktna imena radi označavanja njegove jednostavnosti; i konkretna imena radi označavanja njegova opstojanja i njegova savršenstva, premda oba imena zaostaju za njegovim načinom, kao što ga naš razum ne spoznaje kako jest, prema ovome životu.
Odgovor na 3. prigovor: označavati supstanciju s kakvoćom znači označavati supozit s određenom naravi ili oblikom u kojemu opstoji. Stoga, kao što se o Bogu neka imena govore konkretno radi označavanja njegova opstojanja i njegova savršenstva, kako je već rečeno, tako se o Bogu govore imena koja označavaju supstanciju s kakvoćom. Glagoli pak i participi koji suoznačavaju vrijeme govore se o njemu po tome što vječnost uključuje svako vrijeme; kao što naime jednostavna opstojeća bića ne možemo shvatiti i označiti osim po načinu složenih, tako jednostavnu vječnost ne možemo razumjeti ili riječju izraziti osim po načinu vremenitih stvari; i to zbog sraslosti našega razuma sa složenim i vremenitim stvarima. Pokazne se pak zamjenice govore o Bogu prema tome što čine pokazivanje prema onome što se razumije, a ne prema onome što se osjeća; naime, prema tome kako se od nas razumije, prema tome pod pokazivanje potpada. I tako, prema onome načinu na koji se imena i participi i pokazne zamjenice o Bogu govore, prema tome se i odnosnim zamjenicama može označiti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.