I, q. 117, a. 1
Može li jedan čovjek poučavati drugoga uzrokujući u njemu znanje
Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može poučavati drugoga. Kaže naime Gospodin u Mt 23: „nemojte se zvati rabi“; gdje Jeronimova Glosa kaže: „da ne biste ljudima pridavali božansku čast“. Biti dakle učitelj pripada vlastito božanskoj časti. No poučavati je vlastito učitelju. Čovjek dakle ne može poučavati, nego je to vlastito Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, ako čovjek poučava drugoga, to nije osim ukoliko djeluje po svojemu znanju kako bi uzrokovao znanje u drugome. No kakvoća po kojoj netko djeluje kako bi načinio sebi slično jest djelatna kakvoća. Dakle, slijedi da je znanje djelatna kakvoća, kao i toplina.
Prigovor 3. Nadalje, za znanje se traži razumsko svjetlo i lik shvaćene stvari. No nijedno od toga ne može jedan čovjek uzrokovati u drugome. Dakle, jedan čovjek ne može poučavajući uzrokovati znanje u drugome.
Prigovor 4. Nadalje, učitelj ništa ne djeluje na učenika osim što mu predlaže neke znakove, bilo riječima nešto označujući bilo migovima. No predlaganjem znakova ne može netko drugoga poučiti uzrokujući u njemu znanje. Jer ili predlaže znakove poznatih stvari ili nepoznatih stvari. Ako poznatih stvari, onaj dakle komu se znakovi predlažu već ima znanje i ne stječe ga od učitelja. Ako pak nepoznatih stvari, po takvim znakovima ništa ne uči, kao kad bi netko nekomu Latinu predlagao grčke riječi čije značenje ovaj ne bi poznavao, po tome ga ne bi mogao poučiti. Nipošto dakle jedan čovjek ne može, poučavajući drugoga, uzrokovati znanje u njemu.
Naprotiv, apostol kaže u 1 Tim 2: „za što sam postavljen propovjednik i apostol, učitelj naroda u vjeri i istini“.
Odgovaram: oko toga su bila različita mišljenja. Averroes je naime u komentaru III. knjige De anima postavio da postoji jedan mogući razum svih ljudi, kako je gore rečeno. I iz toga je slijedilo da su isti razumski likovi svih ljudi. I prema tome postavlja da jedan čovjek poučavanjem ne uzrokuje drugo znanje u drugome od onoga koje sam ima, nego mu priopćuje isto znanje koje sam ima po tome što ga pokreće na uređivanje predodžaba u njegovoj duši kako bi bile prikladno pripravljene za razumsko shvaćanje. Koje je mišljenje u pogledu toga istinito da je isto znanje u učeniku i učitelju ako se promatra istovjetnost prema jedinstvu spoznate stvari, naime ista je istina stvari koju spoznaje i učenik i učitelj. No u pogledu toga što postavlja da postoji jedan mogući razum svih ljudi i isti razumski likovi, koji se razlikuju samo prema različitim predodžbama, njegovo je mišljenje lažno, kako je gore utvrđeno. Drugo je mišljenje platonika, koji su postavili da se znanje od početka nalazi u našim dušama po sudioništvu odijeljenih oblika, kako je gore utvrđeno; no duša biva po sjedinjenju tijela spriječena da ne može slobodno razmatrati ono o čemu ima znanje. I prema tome učenik od učitelja ne stječe znanje iznova, nego se od njega potiče na razmatranje onoga o čemu ima znanje, tako da učiti ne bi bilo ništa drugo doli prisjećati se. Kao što su također postavljali da naravni djelatnici samo pripravljaju za primanje oblika koje tjelesna tvar stječe po sudioništvu odijeljenih oblika. No protiv toga je gore pokazano da je mogući razum ljudske duše u čistoj mogućnosti prema razumskim spoznajama, prema onome što Aristotel kaže u III. De anima. I zato drukčije valja reći: da onaj koji poučava uzrokuje znanje u onome koji uči prevodeći ga iz mogućnosti u čin, kako se kaže u VIII. Physic. Za očevidnost toga treba razmotriti da od učinaka koji potječu od vanjskoga počela neki potječe samo od vanjskoga počela, kao što se oblik kuće uzrokuje u tvari samo po umijeću. Neki pak učinak potječe katkada doista od vanjskoga počela, a katkada od unutarnjega; kao što se zdravlje u bolesniku katkada uzrokuje od vanjskoga počela, naime od liječničkoga umijeća, a katkada od unutarnjega počela, kao kad netko ozdravi snagom naravi. I u takvim učincima treba pripaziti na dvoje. Prvo doista da umijeće oponaša narav u svojemu djelovanju: kao što naime narav liječi bolesnika mijenjajući, probavljajući i izbacujući tvar koja uzrokuje bolest, tako i umijeće. Drugo treba pripaziti da vanjsko počelo, to jest umijeće, ne djeluje kao glavni djelatnik, nego kao onaj koji pomaže glavnom djelatniku, a to je unutarnje počelo, jačajući ga i pružajući mu oruđa i pomoći kojima se služi za proizvođenje učinka; kao što liječnik jača narav i primjenjuje joj hranu i lijekove kojima se narav služi za željeni cilj. Znanje se pak stječe u čovjeku i od unutarnjega počela, kako je očito u onome tko vlastitim pronalaženjem stječe znanje, i od vanjskoga počela, kako je očito u onome tko uči. U svakom se naime čovjeku nalazi stanovito počelo znanja, to jest svjetlo djelatnoga razuma, po kojemu se odmah od početka naravno spoznaju neka opća počela svih znanosti. Kada pak netko takva opća počela primijeni na neke pojedinosti, čije pamćenje i iskustvo prima po osjetilu, vlastitim pronalaženjem stječe znanje onoga što nije znao, napredujući od poznatoga k nepoznatome. Stoga i svaki koji poučava, iz onoga što učenik zna, vodi ga k spoznaji onoga što nije znao; prema onome što se kaže u I. knjizi Poster. da „svako poučavanje i svako učenje nastaje iz prethodno postojećega znanja“. Vodi pak učitelj učenika iz prethodno spoznatoga u spoznaju nepoznatoga na dva načina. Prvo doista predlažući mu neka pomagala ili oruđa kojima se njegov razum služi za stjecanje znanja: recimo kada mu predlaže neke manje općenite tvrdnje koje ipak učenik iz prethodno spoznatoga može prosuditi; ili kada mu predlaže neke osjetilne primjere, bilo slične bilo suprotne, ili neke takve stvari iz kojih se razum onoga koji uči vodi za ruku u spoznaju nepoznate istine. Na drugi način kada jača razum onoga koji uči: ne doista nekom djelatnom moći takoreći više naravi, kako je gore rečeno o anđelima koji prosvjetljuju, jer su svi ljudski razumi jednoga stupnja u redu naravi; nego ukoliko predlaže učeniku poredak počela prema zaključcima, koji možda sam po sebi ne bi imao toliku poredbenu moć da iz počela može izvesti zaključke. I zato se kaže u I. knjizi Poster. da je dokaz silogizam koji čini znati. I na taj način onaj koji dokazuje čini slušatelja onim koji zna.
Odgovor na 1. prigovor: kako je već rečeno, čovjek koji poučava primjenjuje samo vanjsko služenje, poput liječnika koji liječi; no kao što je unutarnja narav glavni uzrok ozdravljenja, tako je i unutarnje svjetlo razuma glavni uzrok znanja. A i jedno i drugo jest od Boga. I zato, kao što se o Bogu kaže: koji liječi sve slabosti tvoje, tako se o njemu kaže: koji uči čovjeka znanju, ukoliko je svjetlo njegova lica označeno nad nama, po kojemu nam se sve pokazuje.
Odgovor na 2. prigovor: učitelj ne uzrokuje znanje u učeniku na način naravnoga djelatnika, kako Averroes prigovara. Stoga nije nužno da znanje bude djelatna kakvoća, nego je počelo po kojemu se netko usmjerava u poučavanju, kao što je umijeće počelo po kojemu se netko usmjerava u radu.
Odgovor na 3. prigovor: učitelj ne uzrokuje razumsko svjetlo u učeniku, niti izravno razumske likove, nego pokreće učenika po svojemu nauku na to da sam snagom svoga razuma oblikuje razumska poimanja čije mu znakove predlaže izvana.
Odgovor na 4. prigovor: znakovi koje učitelj učeniku predlaže jesu o stvarima koje su poznate općenito i pod stanovitom nejasnoćom, ali nepoznate pojedinačno i pod stanovitom raščlambom. I zato, kada svatko sam po sebi stječe znanje, ne može se reći da poučava samoga sebe ili da je sam sebi učitelj, jer u njemu prethodno ne postoji potpuno znanje kakvo se traži u učitelja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.