I, q. 115, a. 1
Je li ijedno tijelo djelatno
Prigovor 1. Čini se da nijedno tijelo nije djelatno. Kaže naime Augustin da se „u stvarima nalazi nešto što prima djelovanje, a samo ne djeluje, poput tijela; nešto što djeluje, a ne prima djelovanje, poput Boga; nešto što djeluje i prima djelovanje, poput duhovnih supstancija“.
Prigovor 2. Nadalje, svaki djelatnik, osim prvoga djelatnika, u svojemu radu treba subjekt koji je prijemljiv za njegovo djelovanje. No ispod tjelesne supstancije nema supstancije koja bi bila prijemljiva za njezino djelovanje, jer ta supstancija zauzima najniži stupanj među bićima. Dakle, tjelesna supstancija nije djelatna.
Prigovor 3. Nadalje, svaka je tjelesna supstancija zatvorena količinom. No količina sprječava supstanciju od gibanja i djelovanja, jer je obuhvaća i u nju uranja, kao što se maglovit zrak sprječava od primanja svjetla. I tomu je znak što, koliko god više poraste količina tijela, utoliko je ono tromije i teže za to da se pokrene. Dakle, nijedna tjelesna supstancija nije djelatna.
Prigovor 4. Nadalje, svaki djelatnik ima moć djelovanja iz blizine s prvim djelatnim. No od prvoga djelatnoga, koje je najjednostavnije, najudaljenija su tijela, koja su najsloženija. Dakle, nijedno tijelo nije djelatnik.
Prigovor 5. Nadalje, ako je neko tijelo djelatnik, ili djeluje za supstancijalni oblik, ili za akcidentalni oblik. Ali ne za supstancijalni oblik, jer se u tijelima ne nalazi počelo djelovanja osim neke djelatne kakvoće, koja je akcident; a akcident ne može biti uzrok supstancijalnoga oblika, budući da je uzrok jači od učinka. Slično također ni za akcidentalni oblik, „jer se akcident ne pruža izvan svoga subjekta“, kako Augustin kaže u IX. knjizi De Trin. Dakle, nijedno tijelo nije djelatno.
Naprotiv, Dionizije u XV. poglavlju Cael. Hier., među ostalim svojstvima tjelesnoga ognja, kaže da „prema prihvaćenim tvarima očituje veličinu samoga sebe, djelatan i moćan“.
Odgovaram: osjetilno je očito da su neka tijela djelatna. No oko djelovanja tijelâ neki su trostruko zabludjeli. Bili su naime neki koji su tijelima posvema oduzeli djelovanja. I to je mišljenje Avicebrona u knjizi Fons vitae, gdje po razlozima koji su dotaknuti nastoji dokazati da nijedno tijelo ne djeluje, nego su sva djelovanja koja se čine da pripadaju tijelima djelovanja neke duhovne moći koja prožima sva tijela; tako da oganj, prema njemu, ne grije, nego duhovna moć koja ga prožima. I čini se da je to mišljenje izvedeno iz Platonova mišljenja. Platon je naime postavio da su svi oblici koji se nalaze u tjelesnoj tvari participirani i određeni i svedeni na ovu tvar, a odijeljeni oblici da su apsolutni i takoreći opći; i stoga je te odijeljene oblike nazivao uzrocima oblikâ koji su u tvari. Prema tome dakle što je oblik koji se nalazi u tjelesnoj tvari određen na ovu tvar individuiranu po količini, postavljao je Avicebron da se od količine, ukoliko je ona počelo individuacije, zadržava i sprječava tjelesni oblik, kako se ne bi mogao pružiti djelovanjem na drugu tvar; nego samo duhovan i nematerijalan oblik, koji nije sužen količinom, može djelovanjem istjecati u drugo. No taj razlog ne zaključuje da tjelesni oblik nije djelatnik, nego da nije opći djelatnik. Naime, prema tome kako se nešto participira, prema tome je nužno da se participira ono što je tomu vlastito, kao što, koliko se participira od svjetla, toliko se participira od pojma vidljivoga. Djelovati pak, što nije ništa drugo doli činiti nešto u činu, po sebi je vlastito činu, ukoliko je čin, stoga i svaki djelatnik čini sebi slično. Tako dakle iz toga što je nešto oblik neodređen po tvari podložnoj količini, ima to da bude neodređen i opći djelatnik; a iz toga što je određen na ovu tvar, ima to da bude sužen i pojedinačan djelatnik. Stoga, kad bi postojao odijeljeni oblik ognja, kako su platonici postavili, bio bi na neki način uzrok svakoga zapaljenja. No ovaj oblik ognja koji je u ovoj tjelesnoj tvari uzrok je ovoga zapaljenja koje biva od ovoga tijela u ovo tijelo. Stoga i nastaje takvo djelovanje po doticaju dvaju tijela. No ipak to Avicebronovo mišljenje nadilazi Platonovo mišljenje. Platon je naime postavljao samo odijeljene supstancijalne oblike; akcidente je pak svodio na tvarna počela, a to su veliko i malo, koja je postavljao da su prve suprotnosti, kao što su drugi rijetko i gusto. I stoga su kako Platon tako i Avicena, koji ga je u nečemu slijedio, postavljali da tjelesni djelatnici djeluju prema akcidentalnim oblicima, pripravljajući tvar za supstancijalni oblik; no posljednje savršenstvo, koje biva po uvođenju supstancijalnoga oblika, jest od nematerijalnoga počela. I to je drugo mišljenje o djelovanju tijelâ, o kojemu je gore raspravljeno kad se raspravljalo o stvaranju. Treće je pak mišljenje bilo Demokritovo, koji je postavljao da djelovanje biva po istjecanju atoma iz tijela djelatnika, a trpljenje po njihovu primanju u pore tijela koje trpi. Koje mišljenje pobija Aristotel u I. knjizi De generat. Slijedilo bi naime da tijelo ne bi trpjelo po svemu, i da bi se količina tijela djelatnika smanjivala po tome što djeluje, što je očito lažno. Treba dakle reći da tijelo djeluje ukoliko je u činu na drugo tijelo ukoliko je u mogućnosti.
Odgovor na 1. prigovor: Augustinove riječi treba razumjeti o čitavoj tjelesnoj naravi uzetoj zajedno, koja nema neku nižu narav ispod sebe na koju bi djelovala, kao što duhovna narav djeluje na tjelesnu, i nestvorena narav na stvorenu. Ali ipak jedno je tijelo ispod drugoga, ukoliko je u mogućnosti za ono što drugo ima u činu.
Odgovor na 2. prigovor: i po tome je jasan odgovor na drugi prigovor. Valja ipak znati da, kada Avicebron ovako zaključuje: postoji nešto što je nepokrenuti pokretač, to jest prvi tvorac stvari, dakle, nasuprot tome, postoji nešto što je samo pokretano i što samo trpi, to treba dopustiti. No to je prva tvar, koja je čista mogućnost, kao što je Bog čist čin. Tijelo je pak sastavljeno iz mogućnosti i čina, i zato je djelatnik i ono što trpi.
Odgovor na 3. prigovor: količina ne sprječava tjelesni oblik posvema od djelovanja, kako je rečeno, nego ga sprječava da ne bude opći djelatnik, ukoliko se oblik individuira kako se nalazi u tvari podložnoj količini. Znak pak koji se navodi o težini tijelâ nije k stvari. Prvo doista zato što dodavanje količine nije uzrok težine, kako se dokazuje u IV. knjizi De caelo et mundo. Drugo, jer je lažno da težina čini gibanje sporijim, štoviše, što je nešto teže, to se više giba vlastitim gibanjem. Treće, jer djelovanje ne biva po mjesnom gibanju, kako je Demokrit postavio, nego po tome što se nešto prevodi iz mogućnosti u čin.
Odgovor na 4. prigovor: tijelo nije ono što je najudaljenije od Boga, jer sudjeluje u nečemu od sličnosti božanskoga bitka, prema obliku koji ima. No ono što je najudaljenije od Boga jest prva tvar, koja nipošto nije djelatnik, budući da je samo u mogućnosti.
Odgovor na 5. prigovor: tijelo djeluje i za akcidentalni oblik i za supstancijalni oblik. Naime, djelatna kakvoća, poput topline, iako je akcident, djeluje ipak u snazi supstancijalnoga oblika, kao njegovo oruđe; i stoga može djelovati za supstancijalni oblik; kao što i naravna toplina, ukoliko je oruđe duše, djeluje za nastanak mesa. Za akcident pak djeluje vlastitom moći. Niti se protivi pojmu akcidenta to da u djelovanju nadilazi svoj subjekt, nego da ga nadilazi u bitku, osim ako tko možda ne zamišlja da brojčano isti akcident istječe iz djelatnika u onoga koji trpi, kao što je Demokrit postavljao da djelovanje biva po istjecanju atoma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.