Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 114, a. 4

Mogu li činiti prava čudesa radi zavođenja

Prigovor 1. Čini se da zlodusi ne mogu ljude zavesti nekim pravim čudesima. Djelovanje će naime zloduha ponajviše vladati u djelima Antikrista. No kako apostol kaže u 2 Sol 2, „njegov je dolazak prema djelovanju Sotone sa svakom silom i lažnim znakovima i čudesima“. Dakle, još mnogo više u drugo vrijeme po zlodusima ne bivaju osim lažni znakovi.

Prigovor 2. Nadalje, prava čudesa bivaju po nekoj promjeni tijelâ. No zlodusi ne mogu tijelo promijeniti u drugu narav; kaže naime Augustin u XVIII. knjizi De civ. Dei: „nipošto ne bih vjerovao da se ljudsko tijelo umijećem ili moći zloduha može pretvoriti u udove zvijeri“. Dakle, zlodusi ne mogu činiti prava čudesa.

Prigovor 3. Nadalje, dokaz nema djelotvornost koji se odnosi na suprotnosti. Ako se dakle prava čudesa mogu činiti od zloduha radi uvjeravanja u lažnost, neće biti djelotvorna za potvrđivanje istine vjere. Što je neprikladno, budući da se kaže na kraju Mk: „dok je Gospodin surađivao i riječ potvrđivao popratnim znakovima“.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus da „vračarskim umijećima bivaju čudesa ponajčešće slična onim čudesima koja bivaju po slugama Božjim“.

Odgovaram: kako je bjelodano iz gore rečenoga, ako se čudo shvati u pravom smislu, zlodusi ne mogu činiti čudesa, niti ijedno stvorenje, nego sam Bog; jer čudom se u pravom smislu naziva ono što biva mimo reda svekolike stvorene naravi, pod kojim je redom sadržana svaka moć stvorenja. Naziva se ipak katkada čudom u širem smislu ono što nadilazi ljudsku sposobnost i razmatranje. I tako zlodusi mogu činiti čudesa, kojima se naime ljudi dive ukoliko nadilaze njihovu sposobnost i spoznaju. Jer i jedan čovjek, ukoliko čini nešto što je iznad sposobnosti i spoznaje drugoga, navodi drugoga na divljenje svojemu djelu, tako da se na neki način čini da čini čudo. Valja ipak znati da, premda takva djela zloduha koja se nama čine čudesima ne dosežu pravi pojam čuda, ipak su katkada istinite stvari. Kao što su faraonovi vračari po moći zloduha načinili prave zmije i žabe. „I kada je oganj s neba pao i Jobovu obitelj sa stadima stoke jednim zamahom uništio, a vihor oborivši kuću pobio njegove sinove, što su bila djela Sotonina, nisu bila utvare“, kako Augustin kaže u XX. knjizi De civ. Dei.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin ondje kaže, Antikristova djela mogu se nazvati znakovima laži „bilo zato što će osjetila smrtnika zavarati po utvarama, tako da se čini da čini ono što ne čini; bilo zato što će, ako to i jesu prava znamenja, ipak privući k laži one koji budu povjerovali“.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, tjelesna se tvar ne pokorava dobrim ili zlim anđelima na mig, tako da bi zlodusi svojom moći mogli mijenjati tvar iz oblika u oblik, nego mogu primijeniti stanovita sjemena koja se nalaze u počelima svijeta radi dovršenja takvih učinaka, kako Augustin kaže u III. knjizi De Trin. I zato valja reći da se sve promjene tjelesnih stvari koje mogu nastati po nekim naravnim moćima, k kojima pripadaju spomenuta sjemena, mogu dogoditi po djelovanju zloduha uz primjenu takvih sjemena; kao kada se neke stvari promijene u zmije ili žabe, koje se mogu začeti truljenjem. No one promjene tjelesnih stvari koje ne mogu nastati po moći naravi nipošto se djelovanjem zloduha prema istini stvari ne mogu dovršiti; kao to da se ljudsko tijelo promijeni u tijelo zvijeri, ili da mrtvo tijelo čovjeka ponovno oživi. I ako se katkada čini da takvo što biva po djelovanju zloduha, to nije prema istini stvari, nego samo prema prividu. Što se doista može dogoditi na dva načina. Na jedan način iznutra: prema tome što zloduh može promijeniti čovjekovu maštu, pa i tjelesna osjetila, da se nešto čini drukčije nego što jest, kako je gore rečeno. I to se također katkada kaže da biva po moći nekih tjelesnih stvari. Na drugi način izvana. Budući da on naime može oblikovati tijelo od zraka bilo kojega oblika i lika kako bi uzevši ga vidljivo se u njemu pojavio, može po istom razlogu položiti oko bilo koje tjelesne stvari bilo koji tjelesni oblik kako bi se u njegovu liku vidjela. I to je ono što Augustin kaže u XVIII. knjizi De civ. Dei da se „maštalno čovjekovo, koje se i razmišljajući ili sanjajući po bezbrojnim rodovima stvari mijenja, takoreći utjelovljeno u liku neke životinje, očituje tuđim osjetilima“. Što ne treba tako razumjeti kao da bi se sama maštalna moć čovjeka, ili njezin lik, brojčano isti utjelovljen pokazivao tuđim osjetilima; nego zato što zloduh koji u mašti jednoga čovjeka oblikuje neki lik, može i sam sličan lik ponuditi osjetilima drugoga.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus, „kada vračari čine takva djela kakva čine sveti, s različitim ciljem i po različitu pravu bivaju. Oni naime čine tražeći svoju slavu, a ovi tražeći slavu Božju. I oni čine po nekim privatnim pogodbama, a ovi javnim upravljanjem i po zapovijedi Boga, kojemu je svako stvorenje podložno“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.