Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 114, a. 3

Proizlaze li svi grijesi ljudi iz napadanja ili kušnje zloduha

Prigovor 1. Čini se da svi grijesi proizlaze iz đavlove kušnje. Kaže naime Dionizije u IV. poglavlju De div. nom. da je „mnoštvo zloduha uzrok svih zala i sebi i drugima“. I Damaščanin kaže da su „svaka zloća i svaka nečistoća od đavla smišljene“.

Prigovor 2. Nadalje, o svakom bi se grješniku moglo reći ono što Gospodin o Židovima kaže u Iv 8: „vi ste od oca đavla“. To je pak ukoliko su oni po đavlovu poticaju griješili. Dakle, svaki je grijeh iz đavlova poticaja.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se anđeli dodjeljuju za čuvanje ljudi, tako zlodusi za napadanje. No sva dobra koja činimo proizlaze iz poticaja dobrih anđela, jer božanske se stvari k nama prenose posredovanjem anđela. Dakle, i sva zla koja činimo proizlaze iz poticaja đavla.

Naprotiv, kaže se u knjizi De eccl. dogmat.: „ne pobuđuju se sve naše zle misli od đavla, nego katkada izviru iz pokreta naše vlastite odluke“.

Odgovaram: uzrokom nečega može se nešto nazvati na dva načina: na jedan način izravno, na drugi način neizravno. Neizravno doista, kao kada se za nekoga djelatnika koji uzrokuje neko raspoloženje za neki učinak kaže da je prigodno i neizravno uzrok onoga učinka; kao kad bi se reklo da je onaj koji suši drva uzrok njihova izgaranja. I na taj način treba reći da je đavao uzrok svih naših grijeha, jer je sam potaknuo prvoga čovjeka na grijeh, iz čijega je grijeha u čitavu ljudskom rodu uslijedila stanovita sklonost k svim grijesima. I po ovom načinu treba razumjeti riječi Damaščaninove i Dionizijeve. Izravno se pak uzrokom nečega naziva ono što izravno djeluje na to. I na taj način đavao nije uzrok svakoga grijeha: naime, ne čine se svi grijesi na đavlov poticaj, nego neki iz slobode odluke i pokvarenosti tijela. Jer, kako Origen kaže, čak i da đavla nema, ljudi bi imali težnju za hranom i spolnim općenjem i tome sličnim; oko čega nastaje velika neurednost ako se razumom takva težnja ne obuzda; i to ponajviše uz pretpostavku pokvarenosti naravi. Obuzdati pak i urediti takvu težnju podložno je slobodnoj odluci. Tako dakle nije nužno da svi grijesi proizlaze iz đavlova nagona. Ako koji ipak proizlaze iz njegova nagona, za njihovo izvršenje „onom obmanom varaju se ljudi sada kojom i praroditelji“, kako Izidor kaže.

Odgovor na 1. prigovor: i po tome je jasan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: ako se koji grijesi počinjaju bez đavlova nagona, po njima ipak ljudi postaju sinovi đavla, ukoliko njega koji je prvi sagriješio nasljeduju.

Odgovor na 3. prigovor: čovjek može sam po sebi srljati u grijeh, ali k zasluzi ne može napredovati osim po božanskoj pomoći, koja se čovjeku pruža posredovanjem služenja anđela. I zato u svim našim dobrima surađuju anđeli, ali ipak svi naši grijesi ne proizlaze iz poticaja zloduha. Premda nema nijednoga roda grijeha koji katkada ne bi proizišao iz poticaja zloduha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.