Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 111, a. 3

Može li promijeniti njegovu maštu

Prigovor 1. Čini se da anđeo ne može promijeniti čovjekovu maštu. Mašta je naime, kako se kaže u knjizi De anima, gibanje nastalo od osjetila prema činu. No ako bi nastajala po anđelovu mijenjanju, ne bi nastajala od osjetila prema činu. Dakle, protivno je pojmu mašte, koja je čin imaginativne moći, da bude po anđelovu mijenjanju.

Prigovor 2. Nadalje, oblici koji su u mašti, budući da su duhovni, plemenitiji su od oblika koji su u osjetilnoj tvari. No anđeo ne može utisnuti oblike u osjetilnu tvar, kako je rečeno. Dakle, ne može utisnuti oblike u maštu. I tako je ne može promijeniti.

Prigovor 3. Nadalje, prema Augustinu u XII. knjizi super Gen. ad Litt., „miješanjem drugoga duha može se dogoditi da ono što on sam zna po takvim slikama pokaže onomu s kime se miješa, bilo onomu koji razumijeva, bilo tako da od drugoga shvaćeno bude obznanjeno“. No ne čini se da se anđeo može pomiješati s ljudskom maštom, niti da mašta može shvatiti razumski spoznatljive stvari koje anđeo spoznaje. Dakle, čini se da anđeo ne može promijeniti maštu.

Prigovor 4. Nadalje, u imaginarnom viđenju čovjek prianja uz prilike stvari takoreći kao uz same stvari. No u tome je stanovita obmana. Budući da dakle dobar anđeo ne može biti uzrok obmane, čini se da ne može uzrokovati imaginarno viđenje mijenjajući maštu.

Naprotiv, ono što se očituje u snovima vidi se imaginarnim viđenjem. No anđeli neka otajstva objavljuju u snovima, kako je bjelodano u Mt 1 i 2 o anđelu koji se Josipu ukazao u snu. Dakle, anđeo može pokrenuti maštu.

Odgovaram: anđeo, kako dobar tako i zao, po moći svoje naravi može pokrenuti čovjekovu maštu. Što se doista ovako može razmotriti. Rečeno je naime gore da se tjelesna narav pokorava anđelu na mjesno gibanje. Ono dakle što se iz mjesnoga gibanja nekih tijela može uzrokovati podložno je naravnoj moći anđela. Bjelodano je pak da se imaginarna priviđenja katkada u nama uzrokuju iz mjesne promjene tjelesnih životnih duhova i tekućina. Stoga Aristotel u knjizi De somn. et vig., navodeći uzrok pojavljivanja snova, kaže da, kada životinja spava, dok većina krvi silazi k osjetilnom počelu, istodobno silaze gibanja, to jest otisci preostali od gibanja osjetilnih stvari, koji se čuvaju u osjetnim duhovima, i pokreću osjetilno počelo, tako da nastaje stanovito priviđenje, kao da se tada osjetilno počelo mijenja od samih vanjskih stvari. I toliko može biti uzbuđenje životnih duhova i tekućina da takva priviđenja nastaju i onima koji bdiju, kako je bjelodano kod onih koji buncaju i u drugim takvim slučajevima. Kao što dakle to biva po naravnom uzbuđenju tjelesnih tekućina, a katkada također po čovjekovoj volji, koji dragovoljno zamišlja ono što je ranije osjetio; tako također to može nastati po moći dobroga ili zloga anđela, katkada doista uz odvraćanje od tjelesnih osjetila, a katkada bez takva odvraćanja.

Odgovor na 1. prigovor: prvo je počelo mašte od osjetila prema činu, ne možemo naime zamišljati ono što nipošto nismo osjetili, bilo u cjelini bilo u dijelu; kao što slijepac od rođenja ne može zamisliti boju. No katkada se mašta uobličuje, tako da čin maštalnoga gibanja nastaje, od otisaka iznutra očuvanih, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: anđeo mijenja maštu ne doista utiskujući neki imaginarni oblik koji nipošto po osjetilu nije ranije primljen (ne bi naime mogao učiniti da slijepac zamišlja boje), nego to čini po mjesnom gibanju životnih duhova i tekućina, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: ono miješanje anđeoskoga duha s ljudskom maštom nije po biti, nego po učinku koji na rečeni način čini u mašti; kojoj pokazuje ono što sam zna, ali ne na onaj način na koji sam zna.

Odgovor na 4. prigovor: anđeo uzrokujući neko imaginarno viđenje katkada doista ujedno razum prosvjetljuje kako bi spoznao što se po takvim prilikama označuje, i tada nema nikakve obmane. Katkada pak po djelovanju anđela samo prilike stvari bivaju očitovane u mašti, pa ipak tada anđeo ne uzrokuje obmanu, nego ona nastaje iz nedostatka razuma onoga komu se takvo što očituje. Kao što ni Krist nije bio uzrok obmane u tome što je mnoštvu iznio mnogo toga u prispodobama što im nije protumačio.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.