I, q. 111, a. 2
Može li promijeniti njegov osjećaj
Prigovor 1. Čini se da anđeli mogu promijeniti čovjekovu volju. Jer na ono iz Heb 1: „koji anđele svoje čini duhovima, a sluge svoje plamenom ognjenim“, Glosa kaže da su „oganj dok duhom plamte i naše mane sažižu“. No to ne bi bilo kad ne bi mijenjali volju. Dakle, anđeli mogu promijeniti volju.
Prigovor 2. Nadalje, Beda kaže da „đavao nije ubacivač zlih misli, nego raspaljivač“. No Damaščanin dalje kaže da je također ubacivač; kaže naime u II. knjizi da su „svaka zloća i nečiste strasti od zloduha smišljene i dopušteno im je ubacivati ih čovjeku“. I po istom razlogu dobri anđeli ubacuju i raspaljuju dobre misli. No to ne bi mogli činiti kad ne bi mijenjali volju. Dakle, mijenjaju volju.
Prigovor 3. Nadalje, anđeo, kako je rečeno, prosvjetljuje čovjekov razum posredovanjem predodžaba. No kao što se mašta, koja poslužuje razumu, može promijeniti od anđela; tako i osjetna težnja koja poslužuje volji, jer je i ona također moć koja se služi tjelesnim organom. Dakle, kao što prosvjetljuje razum, tako može promijeniti volju.
Naprotiv, promijeniti volju vlastito je Bogu, prema onome iz Izr 21: „srce je kraljevo u ruci Gospodnjoj: kamo god hoće, okrenut će ga“.
Odgovaram: volja se može promijeniti na dva načina. Na jedan način iznutra. I tako, budući da gibanje volje nije ništa drugo nego nagnuće volje prema željenoj stvari, samoga je Boga tako promijeniti volju, koji intelektualnoj naravi daje moć takvoga nagnuća. Kao što naime naravno nagnuće nije osim od Boga koji daje narav, tako voljno nagnuće nije osim od Boga, koji uzrokuje volju. Na drugi se način volja pokreće izvana. I to je u anđelu doista samo na jedan način, naime od dobra spoznata po razumu. Stoga, prema tome što je netko uzrok da se nešto shvati kao dobro za žuđenje, prema tome pokreće volju. I tako također jedini Bog može djelotvorno pokrenuti volju; anđeo pak i čovjek na način onoga koji nagovara, kako je gore rečeno. Ali mimo ovoga načina volja se u ljudima pokreće izvana i drukčije, naime iz strasti koja postoji oko osjetne težnje; kao što se iz požude ili gnjeva volja prigiba k htijenju nečega. I tako također anđeli, ukoliko mogu pobuđivati takve strasti, mogu pokretati volju. Ipak ne iz nužnosti, jer volja uvijek ostaje slobodna pristati uz strast ili joj se oprijeti.
Odgovor na 1. prigovor: za Božje se službenike, bilo ljude bilo anđele, kaže da sažižu mane i raspaljuju na kreposti na način nagovaranja.
Odgovor na 2. prigovor: zlodusi ne mogu ubacivati misli iznutra ih uzrokujući, budući da je uporaba mislene moći podložna volji. Kaže se ipak da je đavao raspaljivač misli ukoliko potiče na razmišljanje ili na žuđenje zamišljenoga na način onoga koji nagovara ili koji strast pobuđuje. I to samo raspaljivanje Damaščanin naziva ubacivanjem, jer takvo djelovanje biva iznutra. No dobre se misli pripisuju višem počelu, naime Bogu, premda se pribavljaju služenjem anđela.
Odgovor na 3. prigovor: ljudski razum prema sadašnjem stanju ne može razumijevati osim obraćajući se k predodžbama; no ljudska volja može nešto htjeti iz prosudbe razuma, ne slijedeći strast osjetne težnje. Stoga nije slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.