I, q. 111, a. 1
Može li anđeo prosvijetliti čovjekov razum
Prigovor 1. Čini se da anđeo ne može prosvijetliti čovjeka. Čovjek se naime prosvjetljuje po vjeri, stoga Dionizije u Eccl. hier. prosvjetljenje pripisuje krštenju, koje je sakrament vjere. No vjera je neposredno od Boga, prema onome iz Ef 2: „milošću ste spašeni po vjeri, i to ne po vama: Božji je to naime dar“. Dakle, čovjek se ne prosvjetljuje od anđela, nego neposredno od Boga.
Prigovor 2. Nadalje, na ono iz Rim 1: „Bog im je očitovao“, Glosa kaže da „ne samo da je naravni razum tome pridonio da se božanske stvari očituju ljudima, nego im je također Bog objavio po svojemu djelu“, naime po stvorenju. No i jedno i drugo neposredno je od Boga: naime, naravni razum i stvorenje. Dakle, Bog neposredno prosvjetljuje čovjeka.
Prigovor 3. Nadalje, tko se god prosvjetljuje, spoznaje svoje prosvjetljenje. No ljudi ne opažaju da bivaju prosvijetljeni od anđela. Dakle, ne prosvjetljuju se od njih.
Naprotiv, Dionizije dokazuje u IV. poglavlju Cael. hier. da objave božanskih stvari dopiru k ljudima posredovanjem anđela. Takve su pak objave prosvjetljenja, kako je gore rečeno. Dakle, ljudi se prosvjetljuju po anđelima.
Odgovaram: budući da red božanske providnosti nosi to da se djelovanjima viših niža podlažu, kako je gore rečeno; kao što se niži anđeli prosvjetljuju po višima, tako se ljudi, koji su niži od anđela, po njima prosvjetljuju. No način jednoga i drugoga prosvjetljenja na neki je način sličan, a na neki način različit. Rečeno je naime gore da se prosvjetljenje, koje je očitovanje božanske istine, promatra prema dvjema stvarima: naime, prema tome što se niži razum jača po djelovanju višega razuma; i prema tome što se nižem razumu predlažu razumski likovi koji su u višem, kako bi ih niži mogao shvatiti. I to doista biva u anđelima prema tome što viši anđeo opću poimanu istinu raščlanjuje prema sposobnosti nižega anđela, kako je gore rečeno. No ljudski razum ne može samu razumski spoznatljivu istinu golu shvatiti, jer mu je prirođeno da razumijeva obraćanjem k predodžbama, kako je gore rečeno. I stoga razumski spoznatljivu istinu anđeli predlažu ljudima pod sličnostima osjetilnih stvari; prema onome što kaže Dionizije u I. poglavlju Cael. hier. da je „nemoguće da nam božanska zraka drukčije zasja, osim obavijena raznolikošću svetih velova“. S druge pak strane ljudski se razum, kao niži, jača po djelovanju anđeoskoga razuma. I prema tom dvoma promatra se prosvjetljenje kojim se čovjek prosvjetljuje od anđela.
Odgovor na 1. prigovor: za vjeru se stječu dvije stvari. Prvo doista habitus razuma, kojim se pripravlja za pokoravanje volji koja teži u božansku istinu; razum naime pristaje uz istinu vjere ne kao pobijeđen razlogom, nego kao zapovjeđen od volje; nitko naime ne vjeruje osim hoteći, kako Augustin kaže. I u pogledu toga vjera je od samoga Boga. Drugo se za vjeru traži da se vjerodostojne stvari predlože onomu koji vjeruje. A to doista biva po čovjeku, prema tome što je vjera iz slušanja, kako se kaže u Rim 10; ali po anđelima prvenstveno, po kojima se ljudima objavljuju božanske stvari. Stoga anđeli nešto djeluju za prosvjetljenje vjere. A ipak se ljudi prosvjetljuju od anđela ne samo o onome što treba vjerovati nego i o onome što treba činiti.
Odgovor na 2. prigovor: naravni razum, koji je neposredno od Boga, može se po anđelu ojačati, kako je rečeno. I slično iz likova primljenih od stvorenja utoliko se viša razumski spoznatljiva istina izvodi ukoliko ljudski razum bude jači. I tako se po anđelu čovjeku pomaže da iz stvorenja savršenije prispije u božansku spoznaju.
Odgovor na 3. prigovor: intelektualno djelovanje i prosvjetljenje mogu se razmotriti na dva načina. Na jedan način sa strane shvaćene stvari, i tako tko god razumijeva ili se prosvjetljuje, spoznaje da razumijeva ili da se prosvjetljuje; jer spoznaje da mu je stvar očita. Na drugi način sa strane počela, i tako ne spoznaje tko god razumijeva neku istinu što je razum, koji je počelo intelektualnoga djelovanja. I slično ne spoznaje svatko tko se prosvjetljuje od anđela da se od anđela prosvjetljuje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.