I, q. 11, a. 2
Opiru li se jedno i mnoga
Prigovor 1. Čini se da se jedno i mnoga ne opiru. Nijedno se naime oprečno ne izriče o svojemu oprečnome. No svako je mnoštvo na neki način jedno, kako je iz prethodnoga očito. Dakle, jedno se ne opire mnoštvu.
Prigovor 2. Nadalje, nijedno se oprečno ne uspostavlja iz svojega oprečnoga. No jedno uspostavlja mnoštvo. Dakle, ne opire se mnoštvu.
Prigovor 3. Nadalje, jedno je oprečno jednome. No mnogome se opire malo. Dakle, ne opire mu se jedno.
Prigovor 4. Nadalje, ako se jedno opire mnoštvu, opire mu se kao nedijeljeno dijeljenome, i tako će mu se opirati kao lišenost habitusu. To se pak čini neprikladnim, jer bi slijedilo da je jedno kasnije od mnoštva, i da se definira po njemu; dok se ipak mnoštvo definira po jednome. Stoga će biti krug u definiciji, što je neprikladno. Nisu dakle jedno i mnoga oprečni.
Naprotiv, onih kojih su pojmovi oprečni, sama su bića oprečna. No pojam se jednoga sastoji u nedjeljivosti, a pojam mnoštva sadrži diobu. Dakle, jedno i mnoga jesu oprečni.
Odgovaram: jedno se opire mnogome, ali na različit način. Naime, jedno koje je počelo broja opire se mnoštvu koje je broj kao mjera mjerenome, jedno naime ima pojam prve mjere, a broj je mnoštvo mjereno po jednome, kako je očito iz X Metaphys. Jedno pak koje je istovrijedno s bićem opire se mnoštvu po načinu lišenosti, kao nedijeljeno dijeljenome.
Odgovor na 1. prigovor: nijedna lišenost ne oduzima u potpunosti bitak, jer lišenost je nijekanje u subjektu, prema Filozofu. Pa ipak svaka lišenost oduzima neki bitak. I stoga se u biću, po razlogu njegove općenitosti, događa da se lišenost bića temelji u biću, što se ne događa u lišenostima posebnih oblika, poput vida ili bjeline, ili ičega tome sličnoga. I kako je s bićem, tako je s jednim i dobrim, koji su istovrijedni s bićem; naime lišenost dobra temelji se u nekome dobru, i slično uklanjanje jedinstva temelji se u nekome jednome. I otuda proizlazi da je mnoštvo određeno jedno, i zlo je određeno dobro, i nebiće je određeno biće. Ipak se oprečno ne izriče o oprečnome, jer je jedno od toga jednostavno, a drugo u određenom pogledu. Ono naime što je u određenom pogledu biće, poput onoga u mogućnosti, jest nebiće jednostavno, to jest u činu; ili što je biće jednostavno u rodu supstancije, jest nebiće u određenom pogledu, s obzirom na neki akcidentalni bitak. Slično je dakle ono što je dobro u određenom pogledu, zlo jednostavno; ili obrnuto. I slično ono što je jedno jednostavno, jest mnoga u određenom pogledu; i obrnuto.
Odgovor na 2. prigovor: dvostruka je cjelina, jedna istovrsna, koja se sastoji od sličnih dijelova; druga pak raznovrsna, koja se sastoji od nesličnih dijelova. U svakoj pak istovrsnoj cjelini cjelina se uspostavlja iz dijelova koji imaju oblik cjeline, kao što je svaki dio vode voda, i takva je uspostava neprekinutoga iz svojih dijelova. U svakoj pak raznovrsnoj cjelini svaki dio nema oblik cjeline, nijedan naime dio kuće nije kuća, niti je ijedan dio čovjeka čovjek. I takva je cjelina mnoštvo. Ukoliko dakle njegov dio nema oblik mnoštva, sastavlja se mnoštvo iz jedinicâ, kao kuća iz nekućâ; ne zato što bi jedinice uspostavljale mnoštvo prema onome što imaju od pojma nedijeljenosti, ukoliko se opiru mnoštvu; nego prema tome što imaju od bićevnosti, kao što i dijelovi kuće uspostavljaju kuću po tome što su određena tijela, a ne po tome što su nekuće.
Odgovor na 3. prigovor: mnogo se uzima dvostruko. Na jedan način, apsolutno, i tako se opire jednome. Na drugi način, prema tome što uključuje određeno premašenje, i tako se opire malome. Stoga su na prvi način dvoje mnoga; no ne i na drugi.
Odgovor na 4. prigovor: jedno se opire lišenošću mnogome, ukoliko je u pojmu mnogoga to da su podijeljena. Stoga mora biti da dioba bude prije jedinstva, ne jednostavno, nego prema razlogu našega shvaćanja. Shvaćamo naime jednostavne stvari preko složenih, stoga definiramo točku, čijega dijela nema, ili počelo crte. No mnoštvo se, čak i po razumu, dosljedno odnosi prema jednome, jer za podijeljene stvari ne razumijemo da imaju pojam mnoštva osim po tome što obama podijeljenima pripisujemo jedinstvo. Stoga se jedno stavlja u definiciju mnoštva, no ne i mnoštvo u definiciju jednoga. No dioba ulazi u razum iz samoga nijekanja bića. Tako da ponajprije ulazi u razum biće; drugo, da ovo biće nije ono biće, i tako drugo shvaćamo diobu; treće, jedno; četvrto, mnoštvo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.