I, q. 11, a. 1
Dodaje li jedno išta povrh bića
Prigovor 1. Čini se da jedno dodaje nešto povrh bića. Sve naime što je u nekome određenom rodu, odnosi se po dodatku prema biću, koje obuhvaća sve rodove. No jedno je u određenom rodu, jer je počelo broja, koji je vrsta količine. Dakle, jedno dodaje nešto povrh bića.
Prigovor 2. Nadalje, ono što dijeli nešto zajedničko, odnosi se po dodatku prema tome. No biće se dijeli po jednome i mnogome. Dakle, jedno dodaje nešto povrh bića.
Prigovor 3. Nadalje, ako jedno ne dodaje povrh bića, isto bi bilo reći jedno i biće. No brbljavo se kaže biće biće. Dakle, brbljarija bi bila reći biće jedno, što je lažno. Dodaje dakle jedno povrh bića.
Naprotiv, kaže Dionizije u posljednjem poglavlju De div. nom. da „nema ničega od postojećih bića što ne bi imalo udjela u jednome“, što ne bi bilo kada bi jedno dodavalo povrh bića ono što bi ga suzivalo. Dakle, jedno se ne odnosi po dodatku prema biću.
Odgovaram: jedno ne dodaje povrh bića neku stvar, nego samo nijekanje diobe, jedno naime ne označava ništa drugo doli nedijeljeno biće. I iz toga samoga bjelodano je da je jedno istovrijedno s bićem. Svako je naime biće ili jednostavno ili složeno. Ono pak što je jednostavno, nedijeljeno je i u činu i u mogućnosti. Ono pak što je složeno nema bitak dokle god su njegovi dijelovi podijeljeni, nego nakon što uspostavljaju i sastavljaju samo složeno biće. Stoga je bjelodano da bitak svake pojedine stvari leži u nedijeljenosti. I otuda je što svaka pojedina stvar, kao što čuva svoj bitak, tako čuva svoje jedinstvo.
Odgovor na 1. prigovor: treba dakle reći da su se neki, smatrajući da je isto ono jedno koje je istovrijedno s bićem i ono koje je počelo broja, podijelili u oprečne postavke. Pitagora naime i Platon, videći da ono jedno koje je istovrijedno s bićem ne dodaje neku stvar povrh bića, nego označava supstanciju bića ukoliko je nedijeljena, smatrahuda se tako odnosi i s onim jednim koje je počelo broja. I zato što se broj sastoji od jedinicâ, povjerovaše da su brojevi supstancije svih stvari. Obrnuto pak Avicena, uzimajući u obzir da jedno koje je počelo broja dodaje neku stvar povrh supstancije bića (inače broj sastavljen od jedinicâ ne bi bio vrsta količine), povjerova da jedno koje je istovrijedno s bićem dodaje neku stvar povrh supstancije bića, poput bijeloga povrh čovjeka. No to je bjelodano lažno, jer je svaka pojedina stvar jedna po svojoj supstanciji. Ako bi naime po nečemu drugome bila jedna svaka pojedina stvar, budući da je ono ponovno jedno, ako bi ponovno bilo jedno po nečemu drugome, išlo bi se u beskonačnost. Stoga treba stati kod prvoga. Tako dakle treba reći da ono jedno koje je istovrijedno s bićem ne dodaje neku stvar povrh bića; no jedno koje je počelo broja dodaje nešto povrh bića, što pripada rodu količine.
Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da ono što je na jedan način podijeljeno bude na drugi način nedijeljeno; kao što je ono što je podijeljeno po broju nedijeljeno prema vrsti, i tako se događa da nešto na jedan način bude jedno, a na drugi način mnoga. Pa ipak, ako je nedijeljeno jednostavno; ili zato što je nedijeljeno prema onome što pripada biti stvari, premda je podijeljeno s obzirom na ono što je izvan biti stvari, poput onoga što je jedno po subjektu, a mnoga prema akcidentima; ili zato što je nedijeljeno u činu, a podijeljeno u mogućnosti, poput onoga što je jedno po cjelini, a mnoga prema dijelovima, takvo će biti jedno jednostavno, a mnoga u određenom pogledu. Ako pak nešto obrnuto bude nedijeljeno u određenom pogledu, a podijeljeno jednostavno; poput onoga što je podijeljeno prema biti, a nedijeljeno po razumu, ili prema počelu ili uzroku, bit će mnoga jednostavno, a jedno u određenom pogledu; poput onoga što je mnoga po broju, a jedno po vrsti, ili jedno po počelu. Tako se dakle biće dijeli po jednome i mnogome, takoreći po jednome jednostavno, i mnogome u određenom pogledu. Jer se niti samo mnoštvo ne bi sadržavalo pod bićem kada se ne bi sadržavalo na neki način pod jednim. Kaže naime Dionizije u posljednjem poglavlju De div. nom. da „nema mnoštva koje nema udjela u jednome, nego ona koja su mnoga po dijelovima, jesu jedno po cjelini; i koja su mnoga po akcidentima, jesu jedno po subjektu; i koja su mnoga po broju, jesu jedno po vrsti; i koja su po vrstama mnoga, jesu jedno po rodu; i koja su mnoga po izlaženjima, jesu jedno po počelu“.
Odgovor na 3. prigovor: stoga nije brbljarija kada se kaže biće jedno, jer jedno dodaje nešto prema razumu povrh bića.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.