I, q. 106, a. 1
Pokreće li jedan anđeo razum drugoga prosvjetljujući ga
Prigovor 1. Čini se da jedan anđeo ne prosvjetljuje drugoga. Anđeli naime sada posjeduju isto blaženstvo koje mi u budućnosti očekujemo. No tada jedan čovjek neće prosvjetljivati drugoga, prema onome iz Jr 31: „neće više učiti čovjek bližnjega svoga i čovjek brata svoga“. Dakle, ni sada jedan anđeo ne prosvjetljuje drugoga.
Prigovor 2. Nadalje, trostruko je svjetlo u anđelima: naravi, milosti i slave. No anđeo se prosvjetljuje svjetlom naravi od onoga koji stvara; svjetlom milosti od onoga koji opravdava; svjetlom slave od onoga koji blaženim čini; a sve je to Božje. Dakle, jedan anđeo ne prosvjetljuje drugoga.
Prigovor 3. Nadalje, svjetlo je stanoviti oblik uma. No razumni se um oblikuje od samoga Boga, bez posredovanja ikojega stvorenja, kako Augustin kaže u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus. Dakle, jedan anđeo ne prosvjetljuje um drugoga.
Naprotiv, Dionizije kaže u VIII. poglavlju Cael. hier. da se „anđeli druge hijerarhije čiste, prosvjetljuju i usavršuju po anđelima prve hijerarhije“.
Odgovaram: jedan anđeo prosvjetljuje drugoga. Za očevidnost toga treba razmotriti da svjetlo, ukoliko pripada razumu, nije ništa drugo nego stanovito očitovanje istine, prema onome iz Ef 5: „sve što se očituje, svjetlo je“. Stoga prosvjetljivati nije ništa drugo nego očitovanje spoznate istine drugomu predati; na koji način apostol kaže u Ef 3: „meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: rasvijetliti svima koje je raspoređenje otajstva skrivenoga od vjekova u Bogu“. Tako se dakle za jednoga anđela kaže da prosvjetljuje drugoga ukoliko mu očituje istinu koju sam spoznaje. Stoga Dionizije kaže u VII. poglavlju Cael. hier. da „teolozi jasno pokazuju kako se ukrasi nebeskih supstancija od najviših umova poučavaju u obogotvorujućim spoznajama“. Budući da se pak za razumijevanje stječu dvije stvari, kako smo gore rekli, naime razumska moć i sličnost shvaćene stvari, prema tom dvoma jedan anđeo drugomu poznatu istinu može učiniti poznatom. Prvo doista jačajući njegovu razumsku moć. Kao što se naime moć nesavršenijega tijela jača iz prostorne blizine savršenijega tijela, kao što manje toplo raste u toplini iz prisutnosti toplijega; tako se razumska moć nižega anđela jača iz obraćanja višega anđela k njemu. To naime u duhovnim stvarima čini poredak obraćanja što u tjelesnim stvarima čini poredak mjesne blizine. Drugo pak, jedan anđeo drugomu očituje istinu sa strane shvaćene sličnosti. Viši naime anđeo spoznaju istine prima u nekom općem poimanju, za čije shvaćanje razum nižega anđela ne bi bio dostatan, nego mu je srodno da istinu prima pojedinačnije. Viši dakle anđeo istinu koju općenito poima na neki način raščlanjuje kako bi je niži mogao shvatiti; i tako mu je predlaže za spoznavanje. Kao što također kod nas učitelji ono što u cjelini shvaćaju mnogostruko raščlanjuju, proviđajući sposobnosti drugih. I to je ono što Dionizije kaže u XV. poglavlju Cael. hier.: „svaka intelektualna supstancija jednoliko razumijevanje, koje joj je dano od božanskije, providnom moći dijeli i umnaža prema uzdizateljskom razmjeru niže“.
Odgovor na 1. prigovor: svi anđeli, kako viši tako i niži, neposredno gledaju Božju bit; i u pogledu toga jedan ne poučava drugoga. O tom naime poučavanju prorok govori, stoga kaže: „neće učiti čovjek brata svoga govoreći: spoznaj Gospodina! Jer svi će me spoznati, od najmanjega od njih pa do najvećega“. No razloge božanskih djela, koji se u Bogu spoznaju kao u uzroku, Bog sve doista spoznaje u samome sebi jer samoga sebe obuhvaća; a od drugih koji gledaju Boga, utoliko svaki pojedini više razloga spoznaje u Bogu ukoliko ga savršenije gleda. Stoga viši anđeo više toga spoznaje u Bogu o razlozima božanskih djela nego niži; i o tome ga prosvjetljuje. I to je ono što Dionizije kaže u IV. poglavlju De div. nom., da se „anđeli prosvjetljuju razlozima bića“.
Odgovor na 2. prigovor: jedan anđeo ne prosvjetljuje drugoga predajući mu svjetlo naravi ili milosti ili slave, nego jačajući njegovo naravno svjetlo i očitujući mu istinu o onome što pripada stanju naravi, milosti i slave, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: razumni se um oblikuje neposredno od Boga: ili kao slika od uzora, jer nije načinjen na sliku drugoga doli Boga; ili kao subjekt od konačnoga usavršujućega oblika, jer se stvoreni um uvijek smatra neoblikovanim ako ne prianja uz samu prvu istinu. Druga pak prosvjetljenja, koja bivaju od čovjeka ili anđela, jesu poput priprava za konačni oblik.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.