Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 103, a. 1

Upravlja li netko svijetom

Prigovor 1. Čini se da nitko ne upravlja svijetom. Onih je naime da se njima upravlja koji se gibaju ili djeluju radi cilja. No naravne stvari, koje su velik dio svijeta, ne gibaju se niti djeluju radi cilja, jer cilj ne spoznaju. Dakle, svijetom se ne upravlja.

Prigovor 2. Nadalje, vlastito je da se njima upravlja onima koji se k nečemu gibaju. No čini se da se svijet ne giba k nečemu, nego u sebi ima postojanost. Dakle, njime se ne upravlja.

Prigovor 3. Nadalje, ono što u sebi ima nužnost kojom se određuje na jedno, ne treba vanjskoga upravitelja. No glavniji dijelovi svijeta stanovitim se nuždom određuju na jedno u svojim činima i gibanjima. Dakle, svijet ne treba upravljanje.

Naprotiv, kaže se u Mudr 14: „a ti, Oče, upravljaš svime providnošću“. I Boetije kaže u knjizi De consol.: „o ti koji vječnim umom svijetom upravljaš“.

Odgovaram: neki su stari filozofi oduzeli svijetu upravljanje govoreći da se sve događa slučajno. No to se stajalište pokazuje nemogućim iz dvoga. Prvo doista iz onoga što se očituje u samim stvarima. Vidimo naime da u naravnim stvarima biva ono što je bolje ili uvijek ili u većini slučajeva, što se ne bi događalo kad se naravne stvari ne bi nekom providnošću usmjeravale k cilju dobra, što znači upravljati. Stoga sam pouzdan red stvari bjelodano dokazuje upravljanje svijetom, kao kad bi netko ušao u dobro uređenu kuću, pa bi iz samoga uređenja kuće prosudio namisao uređivača; kako, rečeno od Aristotela, navodi Tulije u knjizi De natura deorum. Drugo pak, isto se očituje iz razmatranja božanske dobrote, po kojoj su stvari izvedene u bitak, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Budući da naime najboljemu pripada izvoditi najbolje, ne priliči najvišoj Božjoj dobroti da izvedene stvari ne privede k savršenstvu. Posljednje je pak savršenstvo svake pojedine stvari u postizanju cilja. Stoga božanskoj dobroti pripada da, kao što je izvela stvari u bitak, tako ih također privede k cilju. Što znači upravljati.

Odgovor na 1. prigovor: nešto se giba ili djeluje radi cilja na dva načina. Na jedan način, kao vodeći samo sebe u cilj, poput čovjeka i drugih razumnih stvorenja, i takvima pripada spoznavati pojam cilja i onoga što vodi k cilju. Na drugi način za nešto se kaže da se giba ili djeluje radi cilja kao pokrenuto ili usmjereno u cilj od drugoga, kao što se strijela giba k meti usmjerena od strijelca, koji cilj poznaje, a ne strijela. Stoga, kao što gibanje strijele k određenom cilju otvoreno dokazuje da se strijela usmjerava od nekoga tko spoznaje, tako pouzdan tijek naravnih stvari lišenih spoznaje bjelodano očituje da se svijetom upravlja nekim umom.

Odgovor na 2. prigovor: u svim stvorenim stvarima postoji nešto postojano, u najmanju ruku prva tvar; i nešto što pripada gibanju, tako da pod gibanjem obuhvatimo i djelovanje. I u pogledu jednoga i drugoga stvar treba upravljanje, jer bi i to samo što je u stvarima postojano palo u ništa (budući da je iz ničega), kad se ne bi čuvalo rukom upravitelja, kako će se dolje pokazati.

Odgovor na 3. prigovor: naravna nužnost koja prianja stvarima što se određuju na jedno jest stanoviti otisak Boga koji usmjerava k cilju, kao što je nužnost kojom se strijela goni da teži k određenoj meti otisak strijelca, a ne strijele. No u tome se razlikuje što je ono što stvorenja primaju od Boga njihova narav; a ono što čovjek utiskuje naravnim stvarima mimo njihove naravi pripada nasilju. Stoga, kao što nasilna nužnost u gibanju strijele dokazuje usmjeravanje strijelca, tako naravna nužnost stvorenja dokazuje upravljanje božanske providnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.