Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 10, a. 5

O razlici između vjekovječnosti i vremena

Prigovor 1. Čini se da vjekovječnost nije drugo od vremena. Kaže naime Augustin u VIII Super Gen. ad Litt. da „Bog pokreće duhovno stvorenje kroz vrijeme“. No za vjekovječnost se kaže da je mjera duhovnih supstancija. Dakle, vrijeme se ne razlikuje od vjekovječnosti.

Prigovor 2. Nadalje, to spada u pojam vremena da ima prije i poslije, a u pojam vječnosti da bude posvema istodobna, kako je rečeno. No vjekovječnost nije vječnost, kaže se naime u Sir 1 da je vječna mudrost prije vjekovječnosti. Dakle, nije posvema istodobna, nego ima prije i poslije, i tako jest vrijeme.

Prigovor 3. Nadalje, ako u vjekovječnosti nema prije i poslije, slijedi da se u vjekovječnim bićima ne razlikuje biti ili biti bio ili imati biti. Budući dakle da je nemoguće da vjekovječna bića nisu bila, slijedi da je nemoguće da ona neće biti. Što je lažno, budući da ih Bog može svesti u ništa.

Prigovor 4. Nadalje, budući da je trajanje vjekovječnih bića beskonačno s obzirom na poslije, ako je vjekovječnost posvema istodobna, slijedi da je neko stvoreno biće beskonačno u činu, što je nemoguće. Nije dakle vjekovječnost različita od vremena.

Naprotiv, veli Boetije: „Koji vremenu zapovijedaš da ide iz vjekovječnosti“.

Odgovaram: vjekovječnost se razlikuje od vremena i od vječnosti, kao posredno biće između njih. No razliku ovih neki ovako označavaju, govoreći da je vječnost lišena početka i svršetka; vjekovječnost ima početak, ali ne svršetak; vrijeme pak ima početak i svršetak. No ta je razlika po akcidentu, kako je gore rečeno, jer i kada bi uvijek vjekovječna bića bila i uvijek imala biti, kako neki postavljaju; ili također kada bi nekoć prestala, što bi Bogu bilo moguće, još bi se uvijek vjekovječnost razlikovala od vječnosti i vremena. Drugi pak označavaju razliku između ovoga troga po tome što vječnost nema prije i poslije; vrijeme pak ima prije i poslije s obnavljanjem i starenjem; vjekovječnost ima prije i poslije bez obnavljanja i starenja. No ta postavka uključuje protuslovlja. Što je uistinu bjelodano očito ako se obnavljanje i starenje odnose na samu mjeru. Budući naime da prijašnje i kasnije trajanja ne mogu biti istodobno, ako vjekovječnost ima prije i poslije, mora biti da s odstupanjem prijašnjega dijela vjekovječnosti kasniji iznova nadođe, i tako će biti obnavljanje u samoj vjekovječnosti, kao u vremenu. Ako se pak odnose na mjereno, još uvijek slijedi neprikladnost. Iz toga naime vremenita stvar zastarijeva vremenom što ima promjenjiv bitak; i iz promjenjivosti mjerenoga postoji prije i poslije u mjeri, kako je očito iz IV Physic. Ako dakle samo vjekovječno biće nije podložno starenju niti obnavljanju, to će biti stoga što je njegov bitak nepromjenljiv. Njegova dakle mjera neće imati prije i poslije. Treba dakle reći da, budući da je vječnost mjera postojanoga bitka, prema tome što nešto odstupa od postojanosti bivanja, prema tome odstupa od vječnosti. Neka pak bića tako odstupaju od postojanosti bivanja da je njihov bitak subjekt promjene, ili se u promjeni sastoji, i takva se mjere vremenom; poput svakoga gibanja, i također bitka svih propadljivih stvari. Neka pak bića odstupaju manje od postojanosti bivanja jer njihov bitak niti se u promjeni sastoji, niti je subjekt promjene, pa ipak imaju promjenu pridodanu, ili u činu ili u mogućnosti. Kao što je očito u nebeskim tijelima, čiji je supstancijalni bitak nepromjenljiv; pa ipak nepromjenljiv bitak imaju s promjenjivošću prema mjestu. I slično je očito o anđelima, da imaju nepromjenljiv bitak s promjenjivošću prema izboru, ukoliko pripada njihovoj naravi; i s promjenjivošću spoznajâ i osjećajâ, i mjestâ na svoj način. I stoga se takva bića mjere vjekovječnošću, koja je sredina između vječnosti i vremena. Bitak pak koji mjeri vječnost niti je promjenjiv, niti promjenjivosti pridodan. Tako dakle vrijeme ima prije i poslije; vjekovječnost pak nema u sebi prije i poslije, ali joj se mogu pridružiti; vječnost pak nema prije niti poslije, niti ih podnosi.

Odgovor na 1. prigovor: duhovna se stvorenja s obzirom na osjećaje i spoznaje, u kojima postoji slijed, mjere vremenom. Stoga i Augustin na istome mjestu kaže da kretati se kroz vrijeme znači kretati se kroz osjećaje. S obzirom pak na njihov naravni bitak mjere se vjekovječnošću. No s obzirom na gledanje slave imaju udjela u vječnosti.

Odgovor na 2. prigovor: vjekovječnost je posvema istodobna, no ipak nije vječnost, jer podnosi sa sobom prije i poslije.

Odgovor na 3. prigovor: u samome bitku anđela u sebi razmatranom nema razlike prošloga i budućega, nego samo prema pridodanim promjenama. No to što kažemo da anđeo jest ili je bio ili će biti, razlikuje se prema shvaćanju našega razuma, koji poima anđelov bitak po uspoređivanju s različitim dijelovima vremena. I kada kaže da anđeo jest ili je bio, pretpostavlja nešto uz što se njegovo oprečno ne podlaže božanskoj moći; kada pak kaže da će biti, još ništa ne pretpostavlja. Stoga, budući da bitak i nebitak anđela potpada pod božansku moć, apsolutno razmatrajući, Bog može učiniti da anđelov bitak ne bude u budućnosti, ipak ne može učiniti da ne bude dok jest, ili da nije bio nakon što je bio.

Odgovor na 4. prigovor: trajanje je vjekovječnosti beskonačno jer se ne ograničuje vremenom. Da pak tako neko stvoreno biće bude beskonačno, što se ne ograničuje nekim drugim, nije neprikladno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.