I, q. 10, a. 6
Postoji li samo jedna vjekovječnost, kao što postoji jedno vrijeme i jedna vječnost
Prigovor 1. Čini se da ne postoji samo jedna vjekovječnost. Kaže se naime u Ezrinim apokrifima: „Veličanstvo i moć vjekovječnostî kod tebe je, Gospodine“.
Prigovor 2. Nadalje, različitih rodova različite su mjere. No neka su vjekovječna bića u rodu tjelesnih stvari, naime nebeska tijela, a neka su pak duhovne supstancije, naime anđeli. Nije dakle jedna vjekovječnost samo.
Prigovor 3. Nadalje, budući da je vjekovječnost ime trajanja, onih bića kojih je jedna vjekovječnost, jedno je trajanje. No nije jedno trajanje svih vjekovječnih bića, jer neka nakon drugih počinju postojati, kako je ponajviše očito u ljudskim dušama. Nije dakle samo jedna vjekovječnost.
Prigovor 4. Nadalje, ono što međusobno ne ovisi, čini se da nema jednu mjeru trajanja; zbog toga se naime čini da je jedno vrijeme svih vremenitih bića jer je svim gibanjima na neki način uzrok prvo gibanje, koje se prije vremenom mjeri. No vjekovječna bića međusobno ne ovise, jer jedan anđeo nije uzrok drugoga. Nije dakle samo jedna vjekovječnost.
Naprotiv, vjekovječnost je jednostavnija od vremena i bliža vječnosti. No vrijeme je jedno samo. Dakle, mnogo više vjekovječnost.
Odgovaram: oko ovoga postoji dvostruko mišljenje, neki naime kažu da je samo jedna vjekovječnost; a neki da su mnoge. Što je pak od toga istinitije, treba razmotriti iz uzroka jedinstva vremena; u spoznaju naime duhovnih stvari dolazimo preko tjelesnih. Kažu pak neki da je jedno vrijeme svih vremenitih bića po tome što je jedan broj svih brojenih stvari, budući da je vrijeme broj, prema Filozofu. No to nije dostatno, jer vrijeme nije broj kao apstrahiran izvan brojenoga, nego kao u brojenome postojeći, inače ne bi bio neprekinut; jer deset lakata tkanine ima neprekinutost ne iz broja, nego iz brojenoga. Broj pak koji postoji u brojenome nije isti za sve, nego različit za različite stvari. Stoga drugi navode uzrok jedinstva vremena iz jedinstva vječnosti, koja je počelo svakoga trajanja. I tako su sva trajanja jedno ako se razmatra njihovo počelo; mnoga su pak ako se razmatra različitost onih bića koja primaju trajanje iz utjecaja prvoga počela. Drugi pak navode uzrok jedinstva vremena s obzirom na prvu tvar, koja je prvi subjekt gibanja, čija je mjera vrijeme. No nijedno se navođenje ne čini dostatnim, jer ono što je jedno po počelu ili subjektu, i to nadasve udaljenome, nije jedno jednostavno, nego u određenom pogledu. Razlog je dakle jedinstva vremena jedinstvo prvoga gibanja, prema kojemu se, budući da je najjednostavnije, sva druga mjere, kako se kaže u X. Metaphys. Tako se dakle vrijeme prema tome gibanju uspoređuje ne samo kao mjera prema mjerenome, nego i kao akcident prema subjektu; i tako od njega prima jedinstvo. Prema drugim se pak gibanjima uspoređuje samo kao mjera prema mjerenome. Stoga se prema njihovu mnoštvu ne umnaža, jer se jednom odvojenom mjerom mnoga bića mogu mjeriti. Imajući dakle to, treba znati da je o duhovnim supstancijama postojalo dvostruko mišljenje. Neki su naime rekli da su sve proizišle od Boga u određenoj jednakosti, kako je Origen rekao; ili također mnoge od njih, kako su neki postavili. Drugi su pak rekli da su sve duhovne supstancije proizišle od Boga u određenom stupnju i redu, a to se čini da drži Dionizije, koji kaže u 10. poglavlju Cael. Hier. da među duhovnim supstancijama postoje prve, srednje i posljednje, čak i u jednom redu anđelâ. Prema prvom je dakle mišljenju nužno reći da postoji više vjekovječnosti, prema tome što postoji više prvih jednakih vjekovječnih bića. Prema drugome pak mišljenju treba reći da je samo jedna vjekovječnost, jer, budući da se svaka pojedina stvar mjeri najjednostavnijim iz svojega roda, kako se kaže u X. Metaphys., mora se bitak svih vjekovječnih bića mjeriti bitkom prvoga vjekovječnoga bića, koje je utoliko jednostavnije ukoliko je prijašnje. I budući da je drugo mišljenje istinitije, kako će se niže pokazati, dopuštamo zasad da postoji samo jedna vjekovječnost.
Odgovor na 1. prigovor: vjekovječnost se katkada uzima za vijek, a to je razdoblje trajanja neke stvari, i tako se spominju mnoge vjekovječnosti, kao mnogi vijekovi.
Odgovor na 2. prigovor: premda se nebeska i duhovna tijela razlikuju u rodu naravi, ipak se slažu u tome što imaju nepromjenljiv bitak. I tako se mjere vjekovječnošću.
Odgovor na 3. prigovor: niti sva vremenita bića ne počinju ujedno, a ipak je jedno vrijeme svih, zbog prvoga koje se mjeri vremenom. I tako sva vjekovječna bića imaju jednu vjekovječnost zbog prvoga, čak i ako ne počinju sva ujedno.
Odgovor na 4. prigovor: za to da se neka bića mjere po nekome jednome, ne traži se da to jedno bude uzrok svih njih; nego da bude jednostavnije.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.