Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 10, a. 4

Razlikuje li se vječnost od vremena

Prigovor 1. Čini se da vječnost nije drugo od vremena. Nemoguće je naime da dvije mjere trajanja budu istodobno, osim ako je jedna dio druge; nisu naime istodobno dva dana ili dva sata; no dan i sat jesu istodobno jer je sat dio dana. No vječnost i vrijeme jesu istodobno, od kojih svako pojedino uključuje određenu mjeru trajanja. Budući dakle da vječnost nije dio vremena, jer vječnost nadilazi vrijeme i uključuje ga; čini se da je vrijeme dio vječnosti, a ne drugo od vječnosti.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu u IV. Physic., sadašnji trenutak vremena ostaje isti u čitavu vremenu. No čini se da to uspostavlja pojam vječnosti, da to bude isto nedjeljivo bivajući u čitavu tijeku vremena. Dakle, vječnost jest sadašnji trenutak vremena. No sadašnji trenutak vremena nije drugo prema supstanciji od vremena. Dakle, vječnost nije drugo prema supstanciji od vremena.

Prigovor 3. Nadalje, kao što je mjera prvoga gibanja mjera svih gibanja, kako se kaže u IV. Physic., tako se čini da je mjera prvoga bitka mjera svakoga bitka. No vječnost je mjera prvoga bitka, a to je božanski bitak. Dakle, vječnost je mjera svakoga bitka. No bitak propadljivih stvari mjeri se vremenom. Dakle, vrijeme je ili vječnost, ili nešto od vječnosti.

Naprotiv, vječnost je posvema istodobna, a u vremenu postoji prije i poslije. Dakle, vrijeme i vječnost nisu isto.

Odgovaram: bjelodano je da vrijeme i vječnost nisu isto. Ali razlog te različitosti neki su označili po tome što je vječnost lišena početka i svršetka, a vrijeme ima početak i svršetak. No to je razlika po akcidentu, a ne po sebi. Zato što, i ako bi se dopustilo da je vrijeme uvijek bilo i da će uvijek biti, prema postavci onih koji gibanje neba postavljaju vjekovječnim, još će uvijek ostati razlika između vječnosti i vremena, kako veli Boetije u knjizi De consolat., po tome što je vječnost posvema istodobna, što vremenu ne priliči; jer vječnost je mjera postojanoga bitka, a vrijeme je mjera gibanja. Ako se ipak navedena razlika promatra s obzirom na mjereno, a ne s obzirom na mjere, tako ima neki razlog, jer se samo ono mjeri vremenom što ima početak i svršetak u vremenu, kako se kaže u IV. Physic. Stoga, kada bi gibanje neba uvijek trajalo, vrijeme ga ne bi mjerilo prema njegovu čitavu trajanju, budući da beskonačno nije mjerljivo; nego bi mjerilo svaki pojedini ophod, koji ima početak i svršetak u vremenu. Može ipak imati i drugi razlog s obzirom na te mjere, ako se uzmu svršetak i početak u mogućnosti. Jer i ako se dopusti da vrijeme uvijek traje, ipak je moguće označiti u vremenu i početak i svršetak, uzimajući neke njegove dijelove, kao što kažemo početak i svršetak dana ili godine, što se ne događa u vječnosti. No ipak te razlike slijede onu koja jest razlika po sebi i ponajprije, po tome što je vječnost posvema istodobna, a vrijeme ne.

Odgovor na 1. prigovor: taj bi razlog vrijedio kada bi vrijeme i vječnost bile mjere jednoga roda, što je očito lažno iz onoga čemu su vrijeme i vječnost mjera.

Odgovor na 2. prigovor: sadašnji trenutak vremena isti je po subjektu u čitavu vremenu, ali različit po razumu, zato što, kao što vrijeme odgovara gibanju, tako sadašnji trenutak vremena odgovara onome što se giba; ono pak što se giba isto je po subjektu u čitavu tijeku vremena, ali različito po razumu, ukoliko je ovdje i ondje. I ta je izmjena gibanje. Slično je tijek samoga sada, prema tome što se izmjenjuje po razumu, vrijeme. Vječnost pak ostaje ista i po subjektu i po razumu. Stoga vječnost nije isto što i sadašnji trenutak vremena.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je vječnost vlastita mjera samoga bitka, tako je vrijeme vlastita mjera gibanja. Stoga prema tome što neki bitak odstupa od postojanosti bivanja i podlaže se promjeni, prema tome odstupa od vječnosti i podlaže se vremenu. Bitak se dakle propadljivih stvari, jer je promjenjiv, ne mjeri vječnošću, nego vremenom. Vrijeme naime ne mjeri samo ono što se mijenja u činu, nego i ono što je promjenjivo. Stoga ne mjeri samo gibanje, nego i mirovanje; a to pripada onome čemu je naravno gibati se, a ne giba se.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.