I-II, q. 98, a. 6
Je li u prikladno vrijeme bio dan
Prigovor 1. Čini se da stari zakon nije prikladno dan u Mojsijevo vrijeme. Naime, stari je zakon raspoloživao za spasenje koje je imalo doći po Kristu, kako je rečeno. No čovjek je odmah nakon grijeha trebao lijek takva spasenja. Dakle, stari je zakon trebao biti dan odmah nakon grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, stari je zakon dan radi posvećenja onih od kojih se imao roditi Krist. No Abrahamu se počelo davati obećanje o potomstvu, koje je Krist, kako se nalazi u Post 12. Dakle, zakon je trebao biti dan odmah u Abrahamovo vrijeme.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se Krist nije rodio od drugih Noinih potomaka osim od Abrahama, kojemu je dano obećanje; tako se također nije rodio od drugih Abrahamovih sinova osim od Davida, kojemu je obećanje obnovljeno, prema onome iz 2 Sam 23: „reče čovjek kojemu je određeno o Kristu Boga Jakovljeva“. Dakle, stari je zakon trebao biti dan nakon Davida, kao što je dan nakon Abrahama.
Naprotiv, apostol kaže, u Gal 3, da je „zakon donesen zbog prijestupa dok ne dođe potomstvo kojemu je obećao, uređen po anđelima u ruci posrednika“, to jest dan s redom, kako kaže Glosa. Dakle, bilo je prikladno da stari zakon bude predan tim vremenskim redom.
Odgovaram: stari je zakon najprikladnije dan u Mojsijevo vrijeme. Razlog se tome može uzeti iz dvoga, prema tome što se svaki zakon nameće dvjema vrstama ljudi. Nameće se, naime, nekima tvrdima i oholima, koji se zakonom obuzdavaju i krote; nameće se također dobrima koji, poučeni zakonom, primaju pomoć da ispune ono što namjeravaju. Bilo je dakle prikladno da u takvo vrijeme bude dan stari zakon kako bi se pobijedila oholost ljudi. Čovjek se, naime, oholio zbog dvoga: naime, zbog znanja i zbog moći. Zbog znanja uistinu, kao da bi mu naravni razum mogao dostajati za spasenje. I stoga, da bi se u tome pobijedila njegova oholost, čovjek je prepušten vodstvu svojega razuma bez pripomoći pisanoga zakona, te je čovjek iz iskustva mogao naučiti da trpi nedostatak razuma po tome što su ljudi oko Abrahamova vremena spali sve do idolopoklonstva i najsramotnijih mana. I stoga je nakon tih vremena bilo nužno da se dade pisani zakon kao lijek ljudskoga neznanja, jer po zakonu dolazi spoznaja grijeha, kako se kaže u Rim 3. Ali nakon što je čovjek poučen zakonom, njegova je oholost pobijeđena glede nemoći dok nije mogao ispuniti ono što je spoznavao. I stoga, kako apostol zaključuje, u Rim 8: „što je bilo nemoguće zakonu, u čemu bijaše nemoćan po tijelu, Bog je poslao Sina svojega kako bi se opravdanje zakona ispunilo u nama“. S obzirom pak na dobre, zakon je dan kao pomoć. Ta je pomoć uistinu narodu bila ponajviše nužna onda kada se naravni zakon počeo zamračivati zbog obilja grijeha. Trebalo je pak da se takva pomoć dade određenim redom, kako bi se po nesavršenome vodilo k savršenome. I stoga je između naravnoga zakona i zakona milosti trebalo dati stari zakon.
Odgovor na 1. prigovor: odmah nakon grijeha prvoga čovjeka nije dolikovalo dati stari zakon, kako zato što čovjek još nije uviđao da ga treba, uzdajući se u svoj razum, tako i zato što nalog naravnoga zakona još ne bijaše pomračen navikom griješenja.
Odgovor na 2. prigovor: zakon se ne treba dati osim narodu; on je naime zajednički propis, kako je rečeno. I stoga su u Abrahamovo vrijeme dane određene prisne i kao domaće Božje zapovijedi ljudima. No poslije, kada su se njegovi potomci namnožili utoliko da su postali narod, i pošto su oslobođeni od ropstva, zakon se prikladno mogao dati; jer robovi nisu dio naroda ili građanstva kojemu dolikuje dati zakon, kako Filozof kaže u III. Polit.
Odgovor na 3. prigovor: budući da je zakon trebalo dati nekomu narodu, nisu samo oni od kojih je rođen Krist primili zakon, nego sav narod označen pečatom obrezanja, koje bijaše znak obećanja danoga Abrahamu i po njemu povjerovana, kako kaže apostol u Rim 4. I stoga je također prije Davida trebalo dati zakon takvom već sabranom narodu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.