Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 98, a. 4

Je li dan svima

Prigovor 1. Čini se da stari zakon nije trebao biti dan samo narodu Židova. Stari je, naime, zakon raspoloživao za spasenje koje je imalo biti po Kristu, kako je rečeno. No to spasenje nije imalo biti samo u Židovima, nego u svim narodima; prema onome iz Iz 49, „premalo je da mi budeš sluga kako bi podigao plemena Jakovljeva i ostatke Izraela vratio, postavio sam te za svjetlost narodima, da budeš spasenje moje sve do nakraj zemlje“. Dakle, stari je zakon trebao biti dan svim narodima, a ne samo jednome narodu.

Prigovor 2. Nadalje, kako se veli u Dj 10, „nije Bog pristran, nego u svakom narodu tko se njega boji i čini pravednost, mio mu je“. Nije, dakle, trebao više jednome narodu nego drugima otvoriti put spasenja.

Prigovor 3. Nadalje, zakon je dan po anđelima, kako je već rečeno. No služenja anđela Bog nije pružao samo Židovima, nego uvijek svim narodima; veli se, naime, u Sir 17, „nad svakim narodom postavio je upravitelja“. Svim također narodima vremenita dobra udjeljuje, koja su manje briga Bogu nego duhovna dobra. Dakle, trebao je također zakon svim narodima dati.

Naprotiv, veli se u Rim 3: „Što je, dakle, više u Židova? Mnogo uistinu na svaki način. Ponajprije to što su im povjerena Božja svjedočanstva.“ I u Ps 147 veli se: „Nije tako učinio nijednomu narodu, i sudove svoje nije im očitovao.“

Odgovaram: mogao bi se navesti jedan razlog zašto je radije narodu Židova dan zakon nego drugim narodima: jer dok su drugi zastranjivali u idolopoklonstvo, samo je narod Židova ostao u štovanju jednoga Boga; i stoga su drugi narodi bili nedostojni primiti zakon, kako se svetinja ne bi davala psima. No taj se razlog ne čini prikladnim, jer taj je narod također nakon donošenja zakona zastranio u idolopoklonstvo, što je bilo teže, kako je očito u Izl 32; i Am 5: „Zar ste mi žrtve i prinose prinosili u pustinji četrdeset godina, dome Izraelov? I nosili ste šator Moloha svojega, i kip svojih idola, zvijezdu boga svojega, koje načiniste sebi.“ Izrijekom se također veli u Pnz 9: „Znaj da ne zbog pravednosti tvojih Gospodin Bog tvoj dade tebi zemlju ovu u posjed, budući da si narod tvrde šije.“ No razlog se ondje prije navodi: „kako bi Gospodin ispunio riječ svoju, koju je pod prisegom obećao ocima tvojim, Abrahamu, Izaku i Jakovu“. Koje im je pak obećanje dano pokazuje apostol, Gal 3, govoreći: „Abrahamu su rečena obećanja, i potomstvu njegovu. Ne veli: potomcima, kao u mnogima, nego kao u jednome: i potomstvu tvojemu, koji je Krist.“ Bog je, dakle, i zakon i druga posebna dobročinstva onomu narodu pružio zbog obećanja danoga njihovim ocima da se iz njih rodi Krist. Dolikovalo je, naime, da onaj narod iz kojega se Krist imao roditi odsijeva nekim posebnim posvećenjem; prema onome što se veli u Lev 19, „sveti budite, jer svet sam ja“. Niti je pak bilo zbog zasluge samoga Abrahama to da mu se takvo obećanje dade, da se naime Krist rodi iz njegova sjemena, nego iz besplatnoga izabranja i poziva. Otuda se veli u Iz 41: „Tko je podigao s istoka pravednika, pozvao ga da ga slijedi?“ Tako je, dakle, očito da su samo iz besplatnoga izabranja oci primili obećanje, a narod iz njih proizišao primio zakon; prema onome iz Pnz 4, „čuli ste riječi njegove iz sredine ognja, jer je uzljubio oce i izabrao sjeme njihovo poslije njih“. Ako se pak iznova upita zašto je ovaj narod izabrao da se iz njega rodi Krist, a ne drugi, odgovarat će Augustinovo rješenje koje veli u tumačenju Ivana: „Zašto ovoga privlači a onoga ne privlači, nemoj htjeti suditi ako ne želiš zalutati.“

Odgovor na 1. prigovor: premda je spasenje koje je imalo doći po Kristu bilo pripravljeno za sve narode, ipak je trebalo da se iz jednoga naroda Krist rodi, koji je zbog toga imao prednosti pred drugima; prema onome iz Rim 9, kojih je, naime Židova, „posinjenje sinova Božjih, i savez i zakonodavstvo; kojih su oci; iz kojih je Krist prema tijelu“.

Odgovor na 2. prigovor: pristranost ima mjesta u onome što se daje iz duga, no u onome što se podjeljuje iz besplatne volje pristranost nema mjesta. Nije, naime, pristran onaj koji iz darežljivosti od svojega daje jednome a ne drugomu; no kad bi bio djelitelj zajedničkih dobara pa ne bi jednako dijelio prema zaslugama osoba, bio bi pristran. Spasenjska pak dobročinstva Bog ljudskomu rodu podjeljuje iz svoje milosti. Otuda nije pristran ako nekima pred drugima podjeljuje. Otuda Augustin veli, u knjizi De praedest. sanct.: „Sve koje Bog poučava, milosrđem poučava; koje pak ne poučava, sudom ne poučava.“ To, naime, dolazi iz osude ljudskoga roda zbog grijeha praroditelja.

Odgovor na 3. prigovor: dobročinstva se milosti čovjeku oduzimaju zbog krivnje, no naravna se dobročinstva ne oduzimaju. Među kojima su služenja anđela, koja sam poredak naravî zahtijeva, da se naime po srednjima upravljaju najniža; i također tjelesne pomoći, koje ne samo ljudima nego i stoci Bog pruža, prema onome iz Ps 35, „ljude i stoku spasit ćeš, Gospodine“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.